BIBLIJSKI PSI JOŠ LAJU

odmaknite zvučnu sliku, odmaknite taj zid
dajte im piti zgrušanu vodu, dajte im led
biblijski psi još i još laju ga, laju ga
au au do mozga i natrag
u kristalnu čašu
u prozirni cvijet

oni koji prečuju, oni su jednina
oni koji se gase svaku večer
i ujutro se rasprostiru
po cijelu tijelu jednako
i uzaludno

taj stud psi netremice laju
razapeto je noćivo – platno
njihovo gorko atoničko
i svaka rana – novo buđenje
i svako buđenje – nova glad
laje na tebe golotinjski

šum vjetra nad pustinjom tar

Anka Žagar

Solin

SNOLIKO

odjednom kroz staklo vode, imala sam te
ljutila si se od sebe kao lukovica
u vlastitoj vitrini

pacolepsis, fosilna ribica iz brazila
kako si lijepa sva još zatočena u sebi
a dvjesta milijuna godina
trebalo je meni
da doplivam u tvoju tišinu
hej
jesam li stigla na vrijeme
taknuti te
prevesti u bijelo
tvojemoje okamenjene ljuske
da sve bude izmaglica
slika ustreptaloga
a koja svjetlucava sva
napetost između morskoga i
kopnenog dijela tvoje duše
a koja još hoda hoda
između sebe i sebe
                                  i čudi se
kako joj se unutra
odjednom mogla dogoditi
tako nježna zima
jer ti zaustaviš se
i dalje tečeš, pacolepsis

oči mi plaču, ali ja ne

nenačeta vodo, sanjaš li

Anka Žagar

Solin

PTICE, NEBESKE

Nebeske ptice, koje svojim letom
smisao nebu daju, Internetom
ne služe se i nemaju kompjuter
osobni, nebo pticama je uter
gdje bog, po ptici njima nalik, tijelom
postao je računalo i, dijelom
synthesizer, električni orgazam
i sredstvo koncentracije i spazam
ozonske rupe; ptice te nebeske
tek dio restaurirane freske
neke su koja, kad otvoriš zjene,
uključi i hodočasnika – mene
koji sam i sâm ptica što je hrane
zajedno s njima, ali s druge strane.

Luko Paljetak

Dalmacija

STABLO SAM, DOĐI, AKO NISI PTICA

Stablo sam, dođi, ako nisi ptica
postani, ako nemaš perje uzmi
jastuk, razderi noktima ga, skoči
u med i leti, ili očerupaj
kondora, ako jesi ptica vosak
kljucaj, od njega salij gnijezdo, dođi,
stablo sam, ako nisi ptica budi
sjekira, nježna kao sjena, skini
sve nepotrebno s mene, i ja skidam
sa sebe sve i stojim, čekam vjetar,
možda si vjetar ti, zar nisi, ako
nisi, duboko diši, moj lišće
da miris duše, tvoje duše miris
poprimi, ako nisi vjetar što si,
tek sad vidim: ti si stablo, ja.

Luko Paljetak

Mirlović Zagora

DAN, KRAJ

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak

Solin

TVOJE POGLAVLJE

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

ostaje otvoreno, zatim red po red pada

čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća

po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

Luko Paljetak

Solin

NEŠTO ČEMU JE IME BAŠ TO

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak

Solin

U SVJETLOSTI

Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put.

Pođimo zagrljeni, draga,
O ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

Dobriša Cesarić

Solin

ZAPALI SVJETILJČICU

Vjetar nosi lišće jesenje. I mene.
I mene se tuga odavna dotakla:
Crna krila šume muklo i duboko... nada mnom.

Zapali svjetiljčicu, srce, žalosti moja!
Oblaci nose u skutu noć i nemir.

Zapali svjetiljčicu, srce moje. Mrak je.

Dragutin Tadijanović

Solin

GDJE SU MLADI DANI

Gdje su dani moga djetinjstva,
Koji se više nikad neće vratiti?

Gdje su noći zvijezda,
Duboke, tajanstvene,
Kad sam ručice pružao
Da s neba uberem krupnu, žutu zvijezdu?

Gdje su zimnje večeri,
Kraj ognjišta kad bi mi baka
Pripovjedila o dragom Bogu
U bijeloj bradi dugačkoj?

Gdje su tajni, slatki časovi,
Kad mi je srce dječačko
Zakucalo živo, plašljivo,
Čim bi mi se ukazala - ti?

Dragutin Tadijanović

Solin

DOSADNA HLADNA KIŠA

Provincijsko popodne. U gradu,
Radnici prokisli
Zgrću blato s ceste,
A po njima
Stina kiša
Pada, hladna,
Iznenadna.

Presvijetli sjedi u naslonjaču
I gleda kroz dugačka stakla,
Odmaknuvši svilene zavjese,
Kako radnici kisnu
Ispred njegove kuće.

On misli: "Dosadna kiša...
Blato... Provincija... Užas..."
I odbija plave kolute dima
Mirisavog, žutog duhana.

Dragutin Tadijanović

Solin

VRAĆANJE

Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo ti rani
Zbunjeno srce, i svlada te tuga.

U žamorenju začuješ mu glas
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi. Ali samo čas:
Desetak, dvadesetak koraka.

Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,
Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.

No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.

Dobriša Cesarić

Split

MORA DA SU ANĐELI PROJEKTIRANI PO UZORU NA BILJE

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje; od vode i svjetlosti,
onih najmekših počela po sabiralištima
svijeta, bilje sažimlje živo sigurnim
kretom majstora, i prostire ga u prostrano;
doduše, anđeli češće rabe samo svjetlost;
ali zato na popisu sabirališta
drže i vlastito tijelo,
i kada se potroše zalihe svjetlosti
nisu u neprilici,
posuđuju od pucnja što im trajno sijeva
u plućima

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje

Ivan Rogić Nehajev

Solin

KAMENJE

Uvijek to kamenje.
Više mu i ne kontroliram let.
Izudarane glave jedem, radim,
oko mene grgolji suhi bijes.
Kamenje opsadâ, kamenje pjesnika,
biblijsko kamenje, kamenje otokâ
(i ostala kamenja) pljušti niz stubišta,
kroz parkove, niz lica potomstva.
I mada u njemu nema ničega,
ništa od sadre, volje, minerala
(ništa od samog kamenja),
ono me svejedno zasipa.
Tvrdo, drugorazredno sječivo
pred kojim se i anđeo ugiba.

Damir Šodan

Makarska

DALJINA

Dok trčim uz Sjeverno more
miljama daleko moj otac
zastaje oslonjen o držak motike.
Tu smo – dakle – govori.
Poslije svega što smo učinili
za njega gospodin trči,
a ovdje ludilo tek počinje.
Pojačavam tempo s vjetrom
u leđima bježim od te pomisli.
Malo dalje (uvijek dalje)
jedan galeb iz pijeska je
iščeprkao svjetlucavo kamenje.
I sad cupka.
Čudi se.

Damir Šodan

Makarska

LICENTIA CROATICA

Hrvat je – čini se – dužan pisati misliti
osjećati nešto tužno.
gablati fileke sa špekom nad kockastim
stolnjakom u iličkom spleenu?
dok uzduh polako ali sigurno
omašćuju fluidne strijele
dužan je rabiti riječi poput
prosjelina-plojka-slučimice-čestar-hvat
i svako toliko pomisliti
na neupotrebljiv probirštift
te kako se po tuđinskim predsobljima
ustrajno preznojavalo naše plemstvo...
da bi zatim otopio
utopio popio zapio pola pneume
u kutjevačkoj graševini
i sjetivši se Bibe-Cice-Goge
i Jelene Bilbije
(iz Slamnigove pjesme?)
odlučio da nakon sto godina
kupi ciklame na Dolcu,
okupa se u zdencu ili općenito
učini nešto šašafo
kao ona učiteljica onda iz Duge Rese
kad se jednog jutra probudila
vedra i čila
i nije mogla vjerovati...
kao da je izašla
iz višestoljetne depre.

Damir Šodan

Zagreb

O DALJINI I OVOM OVDJE

daljina ima lijepo lice,
da čovjek poludi, toliko lijepo,
a ovo ovdje nema ništa,
ono samo postoji

srijedom je daljina
s moje lijeve strane,
subotom s desne

srijedom izgleda sretno poput djevojke
koja je trenutak prije kupila cipele,
ili se vratila od frizera,
Bože moj, kako bih htio doći do njenog središta,
poznajem sva lica, imena, prizore,
kuće, ulice, gradove,
čitavu povijest lijeve strane prostora,
lijeve strane daljine,
ali koliko god zakoračim prema njoj,
ona se za toliko odmakne prema sebi

subotom je daljina srijeda u zrcalu,
ipak, lice djevojke kao da je malo umorno,
melankolično, kosa joj je neuredna,
ponekad se skriva iza dima cigarete,
jedino madež na njezinu desnom obrazu
poziva na radost: ja sam ta točka koju crtaš,
kojoj ideš, kojoj ne dolaziš, ne budali,
ostani gdje jesi, možda si upravo ti točka
koju crtam, kojoj idem, kojoj ću doći

u ostale dane daljinu ne uspijevam
prilagoditi svome položaju
pojavljuje se urotnički, iznenada,
zavrti me lijevo-desno, ispred-iza,
gore-dolje, unutra-vani, bez i sa,
kroz i između, zbog i unatoč
tako da je ne mogu vidjeti,
doći do daha,
stati na svoju stranu

i to je uglavnom sve što vam u ovom trenutku
o daljini i ovome ovdje mogu kazati,
i o sebi, uostalom

Krešimir Bagić

Split

SONET NA POKLON

U početku sive, kišljive jeseni
Srce mi je bilo žalosno, umorno:
Razapinjalo ga sjećanje, sumorno
Na sunčano proljeće i život svileni.

O, modra nebesa! O, listovi zeleni!
U meni mlada ljubav raskošno svjetluca,
I moje tužno srce jače, vedrije kuca:
Dani su sad svijetli, i mirni, i srebreni.

U tvojim očima gori tiha radost,
Djevojko Sulamit (ulje u kandilu).
Obožavam tvoju ljepotu i mladost.

Tvoje vitko tijelo lijepo je, savršeno.
Ništa se ne može tajiti na silu:
Pred tobom prigibam glavu i koljeno.

Dragutin Tadijanović

Split

PONOĆ

Hodamo oslonjeni jedno na drugo,
jedva dirajući zemlju koljenima.
Klupe u parku
slijede nas dvije po dvije.
Zvijezda polako kaplje
u tvoju čašu.

Zvonimir Golob

Split

KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA

Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem, spavaj
uzalud je bilo
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama i sve ce biti mirno.
I neću znati što se sa mnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene
kao da me nema.
 
I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja
tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli
bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac
koji odlazi bez riječi.
 
A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu
u daljini grad se budi
ja moram dalje, uvijek nade imam
dok pokraj nas su prijatelji – ljudi
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba
i predah poslije duga puta.
 
Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu
što promijenilo se nije
kad pomislim na ono što nas čeka
što se negdje u daljini krije
Tko će mi u tom času snage dati
sam je čovjek kao slamka
što oluje je nose.

Željko Sabol

Split

NA BOJIŠTU

Na bojištu krvnu grakće gavran crni,
Pod njim junak leži na zgaženoj strni.

Kako mrtvo pade, hladni prsti sivi
Jošte stijeg drže, kao da su živi.

Vrh barjaka gore sit se gavran dere;
Crnu vabi ljubu, da se tamo vjere.

U lovornu vijencu da gnijezdo grade
Za lijepi porod – za gavrane mlade!

A da shvatiš pjesmu, što ovako ječi,
Daj zatvori oči, da iščeznu riječi!

I čuti ćeš, kako vijek od pametara
Gavranovi kradu hostije s oltara!

Silvije Strahimir Kranjčević

Vukovar

BAROKNA ČESMA

Stojim pred vodom koja ravnomjerno teče

poput svijetle zaobljenosti mog i njezinog jezika

teče u njoj vrijeme kojim joj je suđeno teći

kao biće uposleno da i samu svjetlost iskuša

da joj izmjeri sve vrijednosti svu jasnoću

da trg pred katedralom učini prostranijim

teče voda a i ja već pomalo

poput pjevica postajem cvrkutav

pun otvorenog makarskog protjecanja

pod zvonikom starim pjesnikom stojimo ja i voda

kao fratri guslari korabljica kao djeca jezika

stojimo stoici neosjetljivi na mijene

ništa ne mislim ništa me ne zanima

zacijelo sam već pomalo sumnjiv svima koji su

navikli prolaziti samo prolaziti

koji u tomu vide umanjene svoje prolaske

stojim i ništa me ne ometa u stajanju

pred kamenom sam s uklesanom godinom 1775.

mir mi jedino remeti obližnji govor iz 2008.

previše glasan da bih ga razumio

ružan kao i svaki pokušaj suvisla razgovora

nešto što uzalud pokušava imati ljudsko lice

osjećam u nosnicama jak miris mora

osjećam čitav dan u zraku i vodi

odmjeren poput stoljeća koja su se tu mimoišla 

osjećam i čvrsto vjerujem da znam gdje sam

da znam čemu pripadam

i da se tome više nema što dodati

Jakša Fiamengo

Makarska

VUKOVARSKA POSTUMA 92.

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem
bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno
poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor
probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te
voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-
đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao
topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.
Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz
ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče
ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim
je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez
narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena
sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina
iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,
a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.
Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove
pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.
Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.
Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa
uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na
oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena
odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,
preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno
je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali
oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću
s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem
hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na
vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti
odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom
povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo
potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.
Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.

Ivan Rogić Nehajev

Vukovar

DUŠNI DAN NA BOJIŠTU

Dan je duša. Groblja sva su
Puna ruža, puna sv’jeća –
Svak se bar u zadnjem času
Pokojnika svojih sjeća…

Samo tu se humci nižu
Ko ukleti kakvi dvori:
Ni na kojem traga križu,
Ni na kojem suza gori!

Ali ne, ne!… Gledaj ondje
Među humcim Krist se šeta;
U ruci mu divno gondže,
A u oku suza sveta.

“Svi ste” – zbori srca meka –
“Trnovitim išli tragom;
“Zato vas i v’jenac čeka
“Gore, pri mom Ocu dragom.

“Al i danas, gdje u kr’jesu
“Svaki grob se kraljem gradi –
“Nek i ovi vaši n’jesu
“Nalik goloj siročadi…”

I po cv’jet u hodu lakom
Krist na svaki humak meće –
A u cv’jetu eno svakom
Gori suza poput sv’jeće.

Đuro Arnold

Dalmatinska Zagora

PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelih grana,

bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
 al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
 al ono neće sjat i cvast.

 Sasvim ko zima i ljeto će minut;
 i godine prazne tako će teć,
 i sunce ti neće nikada sinut
- ni riječi nećeš na to reć.

Dobriša Cesarić

Plitvice

DJETINJSTVO MOJE

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Kamen i more, galebova krik, 
Osmijeh na licu
Najljepši od svih.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
U nama dugo ostavlja svoj trag,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Prošlo je davno, pust je kućni prag.

Isto je more, iste su škure,
Al' sad su druga djeca ispod balature.
Kamo to plove lađe, mornari,
I ja ću poći kad zgasne se trag.

Sve to još nosim u srcu svom
Otac i mater napustili su dom,
Stojim sam na goloj stijeni,
More se pjeni, more se pjeni.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Često se vrati kad je Mjesec pun,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Slušam u tami kao mora šum

Željko Sabol

Trogir

VOLIM TE BUDALO MALA

Ljutiš se bez veze
brinu te sitnice
tako često imaš
zamišljeno lice
 
Ljutiš se bez veze
i iz čista mira,
kriv ti je telefon,
radio što svira.
 
Ljutiš se bez veze
pravi razlog nemaš
kad bi ja u društvo
ti se kući spremaš
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Volim te budalo mala
kad bi samo, samo znala
nije ovo igra, šala
volim te, budalo mala
 
Ljutiš se bez veze
okrećeš mi leđa
ponekad pred svima
moj te pogled vrijeđa
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Željko Sabol

Split

ČUJEMO SE, VIDIMO SE

Koliko već dana
sjedim pokraj knjige
uvijek iste strepnje
uvijek iste brige

Ti me zoveš
pitaš što se sa mnom zbiva
budi malo strpljiv
ništa nisam kriva

 Sve će opet biti
dobro i u redu
ne mogu u utorak
ali mogla bi u srijedu

Oko mene skripta
formule, papiri
gdje je sada tvoj pogled
da me malo smiri

Čujemo se, vidimo se
kad vremena bude
izaći bih i ja htjela
u grad među ljude

Čujemo se vidimo se
još će biti dana
kad se svega toga riješim
javit ću se sama

Željko Sabol

Split

TO JE ZEMLJA GDJE SMO RASLI

Ovaj kamen, ovo more

što se ljube, što se bore
što se trude da se spoje
to je moje, to je tvoje

Bor tu raste, mirta cvijeta
bijelo janje travom šeta
palme njišu svoje grane
mir se širi na sve strane

To je zemlja gdje smo cvali
gdje smo rasli kao cvijeće
tu su zemlju nama krali
otimali veli, mali

Ali, mi je nismo dali
ali, mi je nismo dali
nitko nam je uzet'
neće, neće, neće
ne damo je mi

Ovo more, ovaj kamen
ovo sunce, ovaj plamen
sve to kao ljubav plamti
sve je ovo tvoje, pamti

Ne damo je mi

Željko Sabol

Baška Voda

ŠUME SNIVAJU

Izlazim u noć. Žaloban. I lutam.
Cesta mi pruža dlanove mrke: gazi!

Oblačje prekri plavetnilo neba,
Dok vjetar, skitalac star, za rubom šume drijemaše:
U ruci mu svinut štap.
Za pojasom zataknute svirale.

Mrak, pretežak mrak
Liježe na lubanju moju
I razgovara sa mnom kao brat.

Iznemogao, pružim se po travi
Te nasloniv uho čujem srce zemlje:
Udara, udara, udara.

Šume oko mene, u povorkama, snivaju.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

ŠETNJA

Hodamo nas dva po travi, 
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava 
U noćni pokoj.

Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom 

Jedna vitka ljepotica kroči.

To ne šumi trava,
Nego ona — hodeći —
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.

Dobriša Cesarić

Solin

ŽELJE

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neùmitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pògleda.

Dobriša Cesarić

Makarska

MOJ PRIJATELJ PRIČA

Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?

Dobriša Cesarić

Makarska

SJENE

Sav je obzor zarudio.
Dunuo je dah s poljanâ...
I lete u nebo oblaci:
Purpurni sanci dana...

S grmlja na žutu obalu
Živo prhaju ptice,
I ribar u čamcu nemirnom
K nebu obraća lice.

Obraća lice i sluša
Ariju sa nebesa —
A mrežom se ljulja i saginje,
Sijedu kosu stresa.

I kako se ljulja, biba se
I čamac i on i sjena —
Ljulja se, pljuska, razilazi

Na zlaćanih valih pjena...

Vladimir Vidrić

Makarska

PERUN

Na travnom brijegu, nad sedam vodâ

Gromovnik Perun vlada,

Lagano drijema i žezlo spušta

I sijeda mu glava pada.

Naoko njega vjetrovi lijeću,

Nestašna djeca neba,

Radnici božji što zemlju kite

I zemljici donose hljeba.

S njima on starac vodi zbore,

I pita što nose s vodâ,

Što nose s lugova, što nose s dola,

Od milog mu slavskog roda.

A oni lete i biju krili

Naoko starca Peruna,

I bacaju voće i zlatno klasje

Na podnožje njegova truna.

I leteć viču: Pomiluj, bože!

Kamene čaše kruže!

Odjekuju polja! Tvoj narod se gosti —

A goste djevojke služe.

Vladimir Vidrić

Perunika

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada.
— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

Dubrovnik

PEJZAŽ

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod bregom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito mirno spokojno –
I s huma s k humu vere ...

Vladimir Vidrić

Solin

JUR NI JEDNA NA SVIT VILA

Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila ka mi srce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.

Vrhu njeje vedra čela Vridna ti se kruna vidi Od kosice ku je splela Kojom zlatu ne zavidi, Svakomu je radost vela Kad ju dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi Vrhu njeje vedra čela. Obrve su tanke i črne Nad črnima nad očima, Črne oči kada svrne, Človik tugu prem da ima, Tuga mu se sva odvrne Za veselje koje prima. Nad črnima nad očima Obrve su tanke i črne. Kako polje premaliti Lišca joj se ružom diče, Ruža nigdar pri na sviti Toli lipa ne izniče. Mladost će se pomamiti Kojano se za njom stiče. Lišca joj se ružom diče Kako polje premaliti. Pri rumenih njeje usti' Ostao bi kuralj zada, Zubići su drobni, gusti Kako biser ki se sklada, Slatku ričcu kad izusti, Bi reć' mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada Pri rumenih njeje usti'. Blažen tko joj bude grlit Grlo i vrat bil i gladak, Srića ga će prem zagrlit', Živiti će život sladak, Žarko sunce neće hrlit' Da mu pojde na zapadak. Grlo i vrat bil i gladak Blažen tko joj bude garlit. Lipo ti joj ustrepeću Prsi bilji sniga i mlika Tere oči na nje meću Ki žalosti išću lika, Jer ne mogu slatkost veću Umisliti dovik vika. Prsi bilji sniga i mlika Lipo ti joj ustrepeću. Prsti joj su tanci, bili, Obli, duzi, pravni, prosti, Gdi bi zelen venčac vili Ali krunu od vridnosti, Koga ne bi prihinili Od lefanće da su kosti? Prsti joj su pravni, prosti, Obli, duzi, tanci, bili. Od svih gospoj ke su godi Gospodšćina njoj se prosi, Meju njimi jer kad hodi Toli lipo kip uznosi Bi reć' tančac da izvodi, Tim se ona ne ponosi. Gospodšćina njoj se prosi Od svih gospoj ke su godi. Grihota bi da se stara Ova lipost uzorita, Bože, ki si svim odzgara, Čin' da bude stanovita, Ne daj vrime da ju shara Do skončanja sega svita. Ova lipost uzorita Grihota bi da se stara.

Hanibal Lucić

Dubrovnik