MOJE JUTRO U MAKSIMIRU

Ne dopire do moga srca pjev
Tih ptica što se javljaju sa grana.
Ja čujem uhom, al ne čujem srcem,
I pjev me samo dotiče izvana.

Ne smije mi se nebo, nit me dira
Ta raspjevana sunčana tišina.
Životarim u sjeni. Izvan sjene
Ničega nemam, sve mi je tuđina.

U mojem srcu pjevale su ptice
U tiha jutra, za sunčanih sati.
Sad u to staro, napušteno gnijezdo
Nijedna neće da se vrati.

Dobriša Cesarić

Zagreb - Maksimir

U SVJETLOSTI

Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put.

Pođimo zagrljeni, draga,
O ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

Dobriša Cesarić

Solin

VRAĆANJE

Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo ti rani
Zbunjeno srce, i svlada te tuga.

U žamorenju začuješ mu glas
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi. Ali samo čas:
Desetak, dvadesetak koraka.

Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,
Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.

No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.

Dobriša Cesarić

Split

PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelih grana,

bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
 al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
 al ono neće sjat i cvast.

 Sasvim ko zima i ljeto će minut;
 i godine prazne tako će teć,
 i sunce ti neće nikada sinut
- ni riječi nećeš na to reć.

Dobriša Cesarić

Plitvice

ŠETNJA

Hodamo nas dva po travi, 
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava 
U noćni pokoj.

Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom 

Jedna vitka ljepotica kroči.

To ne šumi trava,
Nego ona — hodeći —
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.

Dobriša Cesarić

Solin

ŽELJE

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neùmitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pògleda.

Dobriša Cesarić

Makarska

MOJ PRIJATELJ PRIČA

Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?

Dobriša Cesarić

Makarska

RANA PTICA

 Zaljuljala se jedna grana, Oglasila se jedna ptica.

Smiješio sam se. Pio vino. I osjećo sam: ovaj rani Trenutak zelenoga jutra Sreću je rodio na grani.

I pjesma bješe posve jasna, Sva srdačna i sva duboka, I tekla je baš ko što teku Suze iz radosnoga oka.

Dobriša Cesarić

SUPUTNIK

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

Dobriša Cesarić

Solin

JESEN

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.

Dobriša Cesarić

Plitvice

POSVE POLAKO

Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.

Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.

Dobriša Cesarić

Solin

DVOJE

Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom, da se nađu
U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće, da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.

I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

UTJEHA

Slatko ko krv iz prerezanih žila
Stihovi teku, život sobom noseći;
Uđu u srca puni tajnih sila,
Nadom ih tješeć i suzama roseći.

Spasavam sebe. U stihove stavljam
Sve svoje blago, da u njima zasja;
Svu svoju svjetlost u stihove stavljam.
Neka me jednoć klonula obasja.

Odmiču ljeta, i srce nam stari.
Al ovaj zanos, pohranjen u zvuke,
Sjat će u tmini dolazećih dana,
I žarit oči, dizati mi ruke.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

POPODNE, KADA PRESTA KIŠA

Popodne, kada presta kiša,
U časak siv i monoton,
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Pjesma, pjevana uz klavir
U polumračnom jednom kutu
Nekoga starca obrva sijedih
Zaustavila je na putu.

Stajaše tako na ulici starac:
Bog bi ga znao što mišijaše on -
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Dobriša Cesarić

Makarska

PROLJEĆE KOJE NIJE MOJE

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

PRED JEDNOM STAROM NADGROBNOM PLOČOM

Kroz nekoliko stoljeća sve kiše
I mrazovi, i snijezi svake zime
Pomagali su vremenu da zbriše
Pismena, što su nekad bila ime
Na ovoj ploči. Nije više vidljiv
Ni gordi grb. Gle, postao je stidljiv
I sakrio se. Ime, roda znamen -
Oboje nesta. Sporo vrijeme hodi,
Al ono što je klesano u kamen
Za njeg je kao pisano na vodi.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

TIŠINA

Sjedim u travi.
Al ne sjedim sam.
Na različku, što se lako njiše
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine siše.

Ne boji me se. Kao da se sviko
Već posve na me.
Ne smeta nas niko.

Dobriša Cesarić 

Makarska

LJUBAV

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Dobriša Cesarić 

Makarska

VJETRU

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnô mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!

Pa ipak, dragi, navrati se opet!

Dobriša Cesarić 

Makarska

ZABORAVLJENA RIJEČ

Iz dragih usta neka riječ,
Što godinama mirno spava
U crnoj sjeni zaborava,
Odjednom u tebi se prene
I sine sjajem uspomene.

Probudiv se u svojoj noći,
Trenutak sja ti u samoći;
No drugi časak već je zbriše,
I ne vrati se nikad više.

Dobriša Cesarić

Makarska