SMRT

Nešto je palo,
sa stola,
u tišini.

Dok je polako
silazio stepenicama
nije se sjetio djetinjstva,
nije upamtio ni jedan jedini dan,
nikakav film o tome
što je bilo,
sve se to desilo drugome.

Ali, kad mu je ruka
već gotovo dotakla nebo,
sjetio se:

Nije ispraznio pepeljaru,
nije namjestio jastuk na uzglavlju,
nije nahranio pticu,
nije ostavio vrata kaveza
otvorena.

Zvonimir Golob

Kaštel Sućurac

STARI GREBI

Stari grebi su kruto tajnovita mista
i zato ih raskopaju i pronoštikaju
kako je nikad bilo i ča se itilo
i ča se činilo i ča je čovik dilo
i izdilo
pri neg ga je vrime izilo


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona - Manastirine

VJEROJATNO NEGDJE U HRVATSKOJ

Vjerojatno negdje u Hrvatskoj, na otocima,
prebiva drevna baba, koja još uvijek čeka
da se netko vrati iz rudnika preko mora,
jer su kukci pojeli vinograd i jer je to
naša povijest. Toliko je čekala,
da ni ona više nije doma, tkala ne tkala.
Povijest voli ljeporječivost.

Nikica Petrak

Korčula

  

PJESMA UMORNA ČOVJEKA

Težak sam kao zemlja, isušen kao pepeo.
Želio bih još trenutak slušati meku kišu, tihu i obazrivu.
Ali ne plači, ljubavi moja. Oprosti! Kriv sam.
Zaboravio sam i godišnjicu i ruže.
Zamrači, ipak molim te, i ne daj da se naslonim na tišinu.
Danijela, molim te. Danijela, vjeruj mi. Dabome, lijepa si.
Uvijek si lijepa, ljepotice moja, ti vječno mlada grlice.
Čemu suze? Rekao sam ti da nije ništa. Samo sam jako
                                                                             umoran.
Točno, perivoj, vodoskok, u njemu, kažeš zvijezde
modre i tople od naše sreće. Jasno, tko poriče zvijezde?!
Tko poriče vode?! I grane zanjihane.
Ta valjda je bilo i nešto lahora. Tko poriče tu klupu?!
Bila je zaista jedna klupa u sjeni i radosni grad.
Bila je barka i zvučno more.
Da, govorio sam ti da su ti oči dva mala bistra mora.
I plakao sam od ljubavi. Ta tko poriče plač, tko poriče
                                                                            more?!
Tko može poreći da su nas polijevale kiše
i da su nas ovijale trave i lišće, pokrivali snjezi
da sam ti govorio lijepe riječi, svijetla moja dušo!
Mogu ti reći: Srce moje! Samo zamrači sobu, molim te
i zamoli prolaznike i gvožđa da me ne bude.
Nešto suviše sja ovo nagnuto nebo
i nešto suviše dršće u dubinama.
Svima reci da sam umoran, samo umoran, jako umoran
kao stara maslina, kao prag tamnice, kao stup vješala
i ne plači, Danijela, molim te.
Spusti zastore i budi moja dobra duša u mraku.



Jure Franičević Pločar

Kaštel Gomilica  

DANIJELA

Danijela je umrla jedne obične noći.
Danijela je živjela obične duge dane
i nikada nije dospjela da se zagleda
u zrcalo vode.
Na samrti je zaželjela malo ogledalo
i dugo je promatrala svoje umorno lice.
Zatim je odložila ogledalo kao da odlaže život
i tiho je rekla bez srdžbe i žalosti:
To sam dakle, ja, Danijela!
Ali nitko nije potvrdio njezine riječi.
A ona nije bila dospjela da svoj lik upamti.
Smrt nije dopustila da se još jednom pogleda.
I tako nitko ne zna kakva je bila Danijela.
Zaista, kakva je bila Danijela?

Jure Franičević Pločar

Prugovo - Crkva Sv Ante

SAMO STABLA STOJE

Hodamo
hodaju
hodam
gore
dolje
lijevo
desno
naprijed
natrag
sa svijećom
bez svijeće
s riječi
bez riječi
između stabala
između grobova
Samo stabla stoje
(Vjetar dodnosi odnekud
miris pečenih kestena)

Ivan Golub

Mirlović Zagora

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI

Stari seljak ne boji se govoriti,
ali mu riječ teško pada preko usana
Strah ga je, one premalo, one previše.

On zna kako se kolje janje, a ovca striže,
što god poslije bilo s tim nakitom.
Boji se opsjene, strah ga je čarolije
od koje poslije ne ostaje ništa.

Stroga i suha, kamen oko vrata,
riječ-zalog, časna riječ, riječ-nož.
Perje i pjena, vuna i paučina
nisu njegov kruh.

Pod noć, on kadšto šutke
razgovara sa svojim mrtvima.
Odasvud mu naviru riječi, ali on ih više ne izgovara.
Dok traju, svaka je nova: put u nepoznato.
Odjednom, on se osjeća vrlo svečano.

Nikica Petrak

Petrovo polje

KADA BIH SAMO MOGAO REĆI

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.
Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima
tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.
Kao da otkupljujem
i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,
kada sam odjednom shvatio da ne mogu
spasiti više ništa, ali da se moram
ponašati tako, kao da o mom ponašanju
ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu. Tu i tamo,
noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,
sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam
što se to zbiva. Dobio sam dar,
i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

Nikica Petrak

Visovac  

VIRUS SJETE

Prolaze stari ljudi pored starih građevina

u lice im ulazi pijesak ne uvijek jasnog podrijetla

i u njemu složena sva naša poznata povijest

nesigurno hodaju, ne razabiru sasvim kud će

lica kao da im je oslikao neumoljivi virus sjete

i u prozore je upisan, i u stabla na pločniku

prozori se rasuli u nebo, stabla u nepoznatu vatru

kuće su bez utrobe, ljudi bez osmijeha

na štapu nemoćnih kao na vremenskom razboju

trepere ljudske godine, podrhtava domaće tlo

stari ljudi sve rjeđe govore, stare su građevine

već prije sve objavile, o svemu nas izvijestile

i sami smo već u opću slabost ulovljeni

zinuli u vrijeme, u sjene vlastite i još davnije

u sumrak, loše predznake, staklo, pepeo

vodimo brigu i o tome kako usporiti vjetar

vodimo psa na uzici

Jakša Fiamengo

Split - Riva

A ŠTO AKO

A što ake me nastane vlastite pjesme

kao što sam ja višekrat činio živeći u njima,

ako mi preuzmu pravo na disanje, uzimanje

kruha i vode, korištenje preostalog vremena;

ako mi uskrate umijeće govora i dodijele ga

sebi, popnu se na scenu i počnu biti nesuvisle.

Nekad je to imalo smisla, bio je to način

da se riječi svide, da ožive na našim rukama

i namjesto nas izvedu mirakul od života.

Ubuduće bih svakako trebao biti pažljiviji

i nikako ne pustiti riječima da budu jače;

presjeći valja već u početku svaki pokušaj

da se otmu i svojom nepodnošljivom samoćom

unesreće toliko na smijeh spravnih ljudi,

pozovu se na anđele, otpočnu podjelu mora.

A što ako se to ipak jednom dogodi,

ako sjednu za stol, ako me zakartaju?

A što ako me nastane moje vlastite pjesme?

Jakša Fiamengo

Split

GLAVON U VRIĆI

Čovik s glavon u vrići
govori obo srići
a nit vidi niti čuje
kako zemja pojekuje
i u jamu nebesih
pomalo putuje
A kad glavu izvuče iz vriće
već ne zno ni kud će ni di će
i počne sebe proklinjot
i parstima pipot po dnu
i po martvem snu
Ma drugi će doć i jepet glavu
u vriću stavit
i vrime istratit
i jepet će parstima pipot po dnu
i po martvemu snu


Jure Franičević Pločar 

Split  

FLOREALNI BIS

Sjećam se starog prijatelja

on je tako sjajno znao razgovarati s cvijećem

da je to svim njegovim biljakama bilo omililo

primao je poruke iz lončanica kao da sluša radio

znao je poštovati svaku riječ koja se javi s balkona

potvrđivao je da su svi štovatelji cvijeća

ujedno i najveći štovatelji poezije, oni koji su

proučili sve mogućnosti nijemog govora

odavno već znaju da je šutnja najrječitiji oblik

na koji nam se cvijeće raznobojnim jezikom obraća

podižući lepršave latice poput snenih kapaka

dobro jutro, kažem cvijeću, dobro jutro, kaže cvijeće

još uvijek se sjetim starog sad još starijeg prijatelja

on još uvijek, sada na svoj čudesni način,

razgovara sa svojim nježnim sugovornicima, sada

razgovorljivijima nego što bi se moglo očekivati

posjetim ga gdjegod, odnesem mu cvijet, zapalim svijeću

otkad je prešao u trajnu šutnju ni cvijeće nije isto

odšutim za njega kakvu dobru rečenicu

još uvijek se sjećam starog prijatelja

Jakša Fiamengo

Split

VIR

Sve češće se zatječem kako promatram ljude

na štekatima, u autobusu, na ulazu u kino

lica su im vrlo mlada, vrlo stara, vrlo prazna od gledanja

kao da lebde u nekom svom slabo vidljivom svijetu

natječu se da me ne opaze, pretječu se u hodu

igraju se raznobojnim svjetlostima, pričaju

o stvarima koje se ne umiju osloboditi beznačajnosti

ljubavi nedočekane, ljubavi promašene, izgubljene

sklapaju ruke samo zato što ne znaju što će s njima

sve češće odlaze u neke svoje tamne postaje

koji put to završi krikom, koji put doživotnom šutnjom

tjeraju sve oko sebe, čekaju da im se netko obrati

izlaze iz dućana, izlaze iz nevjerice, izlaze iz života

zalaze u slastičarne, u sjećanja, u tihu sjenu

vjeruju u neke druge ikone, u misli neizrecive

bez imena su, nemaju baš osobito što pokazati,

ne mogu se sjetiti kad su zadnji put bili ostrašćeni

izbjegavaju pozdrav, ne haju za moju pozornost

bez zanimanja, bez napora, tek onako

sve se češće zatječem kako promatram ljude

 Jakša Fiamengo 

Split

DOŠLO JE JOŠ JEDNO LITO

Došlo je još jedno lito
kako i svako ča je već pasalo
ma svako je novo lito
studenije za jedno lito
Zaludu se čejadin tezmo
čepiži i darpi
i rape po sebi, karpi
i svoje vrime prikopaje
razgarće i privarće
i išće teplije sunce
modrija neba
i ono vrime kad ni ni misli
da gre i gre i gre
put greba


Jure Franičević Pločar

Split - Sustipan  

FORMA VIVA

Koji put osjetim toliku snagu

kao da letim, kao da neometan mogu

svaki zvuk odjenuti pripadajućim predmetom

i svakom predmetu vratiti izgubljeni govor

kao da mogu riječima umnažati značenja

i od činjeničnog iskovati svaku moguću riječ

i svaku od njih udahnuti bilo kojem znaku

čak i oblacima i vatri naređivati oblike

i osnažiti sve što mi se čini nedovoljnim

koji put mi se stvarno učini 

da mogu postići sva stanja po volji

da mogu i povišenom govoru oduzeti riječ

i balansirati osjećajem za nijanse

razrijediti kovine, skrutiti paru

biti neodoljivo jak, rastopljen u jantaru

i da se mogu dodati i vosku i pijesku

da mogu jasno govoriti i kad ne govorim

i da mogu od šutnje napraviti zvučne kutije

i raspolagati nevjerojatnom energijom 

pomoću koje se sve može nazrijeti

na onaj svoj stvarni i onaj svoj drugi

(pa mislili što hoćete)

još stvarniji način

Jakša Fiamengo

Split - Trstenik

I ALOJ

I aloj na siki pati
i omendul stenje
i maslina dogod zaplače
i sve ča žive orca i darži se
i odupire dokli može
Samo je sunce uvik isto
samo je nebo uvik gor
a zemja uvik dol
Samo iz zemje sve živo niče
i u zemju utiče
a zemja izmučena tarpi
i muči
ma jedanput će i ona zagarmit
zajecat
i umrit


Jure Franičević Pločar

Split - Sustipan

SVAK MISLI

Svak misli da je njegova vira
jedina mira
i svita i vika
A onda vitri zapušu
iskidadu zelene grančice
otrunidu kice
i raznesu greštve zvizdice
I čovik dosegne samo
jedno suho drivo
izgrizeno izgarčeno
gropivo
i krivo

Jure Franičević Pločar 

Šibenik  

RUŽA VJETROVA

O ružo vjetrova, treptava pri svakom dahu, kad
bih mogao naučiti tvoju osjetljivost i tvoju tihu
mudrost, tvoj svaršen mir i dostojanstvenu strpljivost!
Kad bih mogao osjetiti sve vjetrove koji pušu
nepredvidivo, odasvud, iz svih zakutaka svijeta,
osjetiti ih, označiti i ostati miran.
Kad bih poslije jednog vjetra mogao spokojno
očekivati drugi, treći, bilo koji, bez brige s koje
će strane doći, sve ih primiti i propustiti, da dođu
i odu u nepovrat.
A ja da ostanem čist, nepomaknut, ni tamo ni
ovamo, da nijedan od njih ne može reći da sam mu
naklonjen više nego nekom drugom.
Kad bih mogao, ružo vjetrova, imati tvoj blaženi
mir i tvoju gorku ravnodušnost!

Nikola Milićević

Prugovo - Dalmatinska Zagora

STABLO

Stablo pada sa svojom sjenom,
ali sjena mog stabla
stoji još uvijek
tamo gdje je ono stajalo
prije nego što je bilo oboreno
i hlad pod njegovom krošnjom
samo je sjena hlada
u kome stojim

i u kome se smrzavam.



Zvonimir Golob 

Sustipan Split  

NEKO STABLO NEGDJE

Svatko je od nas negdje ostavio neko stablo
zelenije od svih, drugačije od svih drugih,
stablo u koje smo urezali znak ili slovo,
koje nas je nekad majčinski zagrlilo
i koje nas i sada drži svojim granama.
Drži nas i možda čeka da mu se vratimo.
Tamo su njegove žile u zemlji
i visoka krošnja u suncu,
jer valjda i ono zna da bez korijena
ne može doseći nebo.
Tako traje, uspravljeno,
postojano -  u svojoj mirnoći,
posve blago i puno tiha strpljenja,
i čeka nas, predano.
Bože, samo da ga ne pohara vjetrina
prije nego mu se vratimo!

Nikola Milićević

Mirlović Zagora