HRVATSKA MOLITVA

Hrvatska, ti si naš grih i naše posrtanje;
Hrvatska, ti nas od sebe tiraš i sve nas je manje;
Hrvatska, ti grabljivcima prepuštaš imanje;
Hrvatska, ti šutiš iako svoje bidno vidiš stanje;
Hrvatska, ti odveć se uzdaš u uljudbu i znanje;
Hrvatska, ti blaga kao janje, ne vidiš klanje;
Hrvatska, ti svitlo danje, gubiš pouzdanje.
O pritužna, nad zamućenim ogledalom gonetaš postojanje.
Hrvatska, ti si naš dah i naš si vid;
Hrvatska, valovi i sol nagrizaju tvoju hrid;
Hrvatska, zbog tebe nas višaju i stavljaju pred zid;
Hrvatska, za neke samo spomen blid;
Hrvatska, neprekinutih pokoljenja slid;
Hrvatska, koju tiraju na brid,
Hrvatska, od koje sam sid, nije ih stid, a nisam još did,
…………………………………
Prosvitli skrbnike koji su toliko zabrinuti za nas,
kao što smo nekad znali živiti sami možemo i danas.
…………………………………
Među tolikim narodima zar jedini moramo neznani se kriti,
priviše skromni smo bili, ne želimo umrit od stida.
…………………………………
Ispaćeno srce samo za jednim žudi:
slobodu hoćemo u društvu slobodnih ljudi.


Mato Marčinko 

Zagreb

MOJA DOMOVINA

U srdcu nosim ponos njenih gora
i livade joj cvjetne i bogate joj šume.
Sav nemir njezin ušao je u me
i tok njenih rieka i šum njenog mora.

U krvi ćutim srh njenih jeseni
i proljeća blagih i sunčanih ljeta.
Od svih zemalja, od cieloga svieta,
od sviju, od sviju najdraža je meni.

No ja sam prosjak, koji cestom hrli.
Što da joj dadem! Zanos, polet, znanje? -
kad sve su to mi oteli, razdrli.

Jadnik sam, što se muči, lomi, pati.
Tek život goli sve mi je imanje,
al bar to zadnje na dar ću joj dati.

Mato Marčinko

Zagreb- Zrinjevac - Krsto Frankapan

NOTTURNO

Zagreb crn i tmast, nepoznat u noći,
jesen već se vuče oko dječjih igrališta,
život se više ne da ponoviti,
preko nadvožnjaka jedna prazna željeznica
vozi u selo gdje nema više ništa:
zadah vlažnog perja iz starih jastuka,
sagnjilih jabuka u kutu kraj ormara
i prašina na prozorima.
Na snijegu vuk, na vuku krzno pljesnivo,
sve sipko škripi pod nogama.

Nikica Petrak

Zagreb

BOG MOGA DJETINJSTVA

On bješe svuda i u svakom času
u prostoru, u vremenu

Ja živjeh u njem
i nikad nikud ne mogah izići
iz njega, izvan njega

Ni samom mišlju ne mogah mu na kraj stići:
dokle god je miso dopirala, on je bio uvijek dalje, dublje
bez kraja na svakoj strani


Antun Branko Šimić

Solin

BITI MI DAJ

Oduvijek sam volio mjesečinu
U njoj sve stvari se čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam, tako izgledam:
da jesam,
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer – jao – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a On će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo
već samo slutim
kako je dobro: biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O TI KOJI JESI
I NIKADA NISI!
O DAJ MI,
BITI MI DAJ!
DA JESAM, I SAMO JESAM – U TEBI!
O TI KOJI JESI
BITI MI DAJ!

fra Bonaventura Duda 

Solin - Crkva Gospe od Otoka

NIKO NI DOSEGO

Niko ni dosego kapju svoga sna
ni svoj rumeni cvit
niko ni dosego ča je želi
jer sve izmiče i biži
sve se pripomišćo
u nike dajine u nike nevidine
Jušto kad čovik pomisli da je uspi
sve isine i uteče
ka slap vode proteče
Čovik ostane ismantan
ko trudni tovar nasrid puta
i ča mu ostaje osin smihića
kad se siti sebe kako mladića
ča se u život zaputi
pun vire i ufonja
uviren da sve zno i sve može
i nankli ne misli da će svak
nazadnju
ostat bez kože


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona

KOLAJNA XXII - SVJETLOSTI MOJE VJERE

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

Ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima
po žetvi što je zlati žega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one
blažene oči sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plašljive Madone,
ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
I nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvožđem,
daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim grožđem.

Tin Ujević 

Visovac  

OPORUKA

Iz stranice u stranicu
najavljujem oporuku:
Uštedu (u novcu ako ga bude)
potomcima
ako se potrude.
Psa - dobrotvorima.
Pjesme
onome tko se u pjesmu preseli.
Knjige, cijelu sobu
staračkom domu.
Lutku iz djetinjstva
siročetu iz sirotišta
Slikovnicu
što je stihovima oslikah
astronautu (još dječaku)
da se pustolovinim zvijezda zanese.
Violinu
    putujućem ciganu.
Očev klavir
nadležnima (ako ih ima)
da glazbom proglasim MIR
Svoju bistu - rodilištu.
Fotografiju vjetru
da je s oblacima raznese.

Stanislava Adamić

Split - Rodilište

DAJ MI

Daj mi da se odrečem
trke za pjenom
i hlepnje za valom!

Daj mi da se odrečem
vode na svoj mlin
i hvale svog konja!

Daj mi da se odrečem
lovora na čelu
i značke u zapučku!

Daj mi da se odrečem
pljeska svjetine
i laske sumnjive!

Daj mi da se odrečem
ljestava svakih
i bacanja s vrška hrama!

Daj mi da se odrečem
šaptanih hvala
i bubnjanih slava!

Daj mi da se odrečem
posuđenih sudova
i nasrtljivih govora!

Daj mi da se odrečem
pomamljenih predmeta
i podjarmljenih dana!

Daj mi da se odrečem
sebe

I pođem za tobom
bez torbe i štapa
bez haljina dviju
bez novca u pojasu
bez pojasa samog
I nek me ne zovu dobrim
ni učiteljem nek me ne nazivlju
nek me samo vole
I pođem za tobom
prašnjav od puta
pijan od besjede
opaljen od očiju
uleknut od prstiju
iscrpen na rubu dana
znan samo sebi i tebi
i onoj ruci
koja je u mojoj

Da se odrečem
i pođem

Ivan Golub 

Split - Crkva Gospe od Zdravlja

IMALA SAM KUĆU, IMALA SAM DOM

NOSIM SVOJU TUGU
NOSIM SVOJU BOL
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM...

Ovo nije priča, ovo nije film
pokraj mene prasak, pokraj mene dim
neće san na oči ni u kasni sat
tražili smo ljubav, a dobili - rat
tražili smo ljubav, sigurnost i mir
a oko nas jauk, i đavolji pir
plamen pokraj ceste i porušen krov
a bio je blistav, a bio je nov

IMALA SAM KUĆU, IMALA SAM DOM
SADA SAMO SANJAM, RAZMIŠLJAM O TOM
DA NA PRAGU NAĐEM SVOGA VJERNOG PSA
KAD USKORO KUĆI OPET DOĐEM JA
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM...

Ovo nije priča, ovo nije film
odakle ta mržnja u ljudima zlim
spremljena je omča i za nevin vrat
kakva je to borba, kakav je to rat
tražili smo ljubav, sigurnost i mir
a oko nas jauk, i đavolji pir
plamen pokraj ceste i porušen krov
a bio je blistav, bio je nov

IMALA SAM KUĆU, IMALA SAM DOM
SADA SAMO SANJAM, RAZMIŠLJAM O TOM
DA NA PRAGU NAĐEM SVOGA VJERNOG PSA
KAD USKORO KUĆI OPET DOĐEM JA
NOSIM SVOJU TUGU
NOSIM SVOJU BOL
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM...

Željko Sabol

Split - Vukovarska ulica  

KOLAJNA XXIII

Kud god pogled bacim, ponižena čela;
kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospođa je svela.

Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i miška, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane još izdahnu volšebnica bijela.

Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plača u pijanu smijehu;

A dok lišće parka u jeseni žuti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.

Tin Ujević 

Zagreb

PERIVOJ

U okviru sunca ko pobjedna slika
s piknjom bijela cvijetka u zelenoj
travi nudi bijeli mramor drevnih umjetnika
oku, i pogledu neba što se plavi.

Tihi žamor djece u kolu i smijehu
dopire do misli na samotnoj klupi,
te se čelo pita: »Je li grijeh u grijehu,
ili je u brizi, u savjesti glupih?«

Dotle slavno Sunce, kao ruža strasti,
baca svijetle zrake preko vodopada;
rujna usna žene guta vazduh slasti
kao med i mlijeko zaljubljenih nada.

Ali mračna bora snatri: Umrijet ćemo,
vjere ni ljepote mi nećemo znati;
nad kolijevku našu, kobna anatemo,
pade crna kletva da se vječno pati.

Već nam malo kaže i duša pejzaža,
cijeli globus ćuti u duhovnoj boji.
Mrtvom oku svjetlo biva paralaža,
a ugasloj zjeni šturi perivoji.

Ne znamo, ne znasmo ni žene, ni zlata;
doživotna tama u tamnici vijeka;
mladu, sva je sreća u hrpi dukata,
a nas zla trpeza, hladan krevet čeka.

Čemu da se tuži, da se vajka, plače?
Suvišne su riječi, bogumrske prijetnje.
Gospod što nas stvori, majka kad nas zače
da nam za uzdarje nesreće i smetnje.

Barem da iskupi slava remek-djela
mraz uzdaha sviju krugom mrtvih želja!
No ni žrtva svijeta, ni krvca raspela
neće da nam dadu snagu Učitelja.

Jer koliko htjeli voljeti i smjeti,
dušmanske će ruke ugrabiti sreću;
vječno popljuvani, vječno razapeti
osuđeni uzdah nudit ćemo cvijeću.

Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;
mi smo krivi samo za svoje proštenje;
krvlju ispaštamo pravo i čistoću,
a životom crva ljubav i poštenje.

Nije vrijedna java da se na nju gleda,
nije vrijedan danak da se na njeg pljune.
— Preko ravne tuge lisnih drvoreda
promiču, visoko, oblaci od vune.

Svi oblici čuda daju jednu sliku,
svi se tajni glasi skladaju u šumor,
a sinu tjeskobe, vjerskom ljubavniku,
i oko, i uho, biva umor, umor...

Pa on tupo gleda staze i fontene,
i tjeskobu neba dok se zemlja mrači;
sakrivena suza što ne skvasi zjene
unutra ga žeže, mori: »Šta to znači?« —

Tin Ujević 

Zagreb

DRHTAVI PARK

Jedan se drhtavi park sluti duboko u mraku,
u njem je svaki listić osjetljiv kao srce pred iglom.

Park je u noći hladovit kao jezero plave svježine,
ali ne plove po njemu zlatne i sedefne ribe.

Nego na dnima sakriva brižljive misli samoće
i lahor uzdaha od kojih se njiše granje.

Park znade odakle oblaci putuju i zašto vrcaju zvijezde
i čemu u mora daleka padaju meteori.

Ja nisam koji jesam. Ja sam neko drugi.
I ne gledajte u me. Ne sjedim na toj klupi.

Da li ovuda vijuga puteljak prpošnih stopa
i tu da se u čvor vežu ćudljivi lanci sudbine?

Park je duboko u meni kao kvaka u zakutku mozga,
park je iz prsa ova velika i širokogruda duša.

On je upio svjetlost, a sada upija tamu,
i kiti grobove vlažne žutim brdima svelim.

On diše svim žilicama, plače u mezgri, buja u kori,
on voli zemlju i nebo iz kojih život hrani.

Koliko krvi se toči bilom nabreklih žila,
kolike žive srži strepi u golemom dahu!

On šušti u lišću šaptom čeznutljiva daha
i skriva u tami svetište uzvišenoga hrama.

Taj park je drhtav i potresan i otkrit nemirima.
I vlaga rose valja se po njemu kao živa.

Park umije da pjeva. Umije da svira. Ko sluša
u njem jezovito razabire žagore nijemih duša.


Tin Ujević

Zagreb

LIJEPE PROVINCIJALKE

Stigle su lijepe provincijalke
na Glavni kolodvor
Kornatom i Marjan ekspresom
raznim slavonskim i bosanskim vlakovima,
probijajući se kroz prvu
rujansku maglu oko Novske.

Stigle su u neodoljivu zagrebačku jesen
(najljepšu na potezu: Pravni fakultet-Sveučilišna knjižnica).

Stigle su lijepe provincijalke
i ulaze u taxi
sa rastopljenim, tamnomodrim očima
noseći svoju posteljinu.
Nježne brucošice
koje su majke njegovale
u podravskim, dalmatinskim,
istarskim i osječkim kuhinjama
režući im špek,
mažući im med.

Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju,
sa svojom potrebom da idu na koncerte,
sa svojom dugo pripremanom garderobom,
sa svojim sisama,
da ih raznesu ove beštije,
ovi tipovi kojima ništa nije sveto,
ovi umjetnici, ljudi od teatra
sjecikese,

te da ih ostave da plaču sirotice
po sobama u Ljubljanskoj ulici,
Ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u domu na Laščini
ili u tramvaju.

Arsen Dedić 

Zagreb

TRIDESET GODINA PUTOVANJA

Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.

čemu se vraćati na stara mjesta?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva

Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.

Tin Ujević 

Drniš

AUTOPORTRET

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.--

Tin Ujević 

Makarska  

SVAK ISTRATI SVOJ LIPI SAN

Svak istrati svoj lipi san
i ostane zamantan
i ne dojidri do modrin
ča su samo sni
ča ih nindir ni


Jure Franičević Pločar

Brač

KOLAJNA XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju

Al čežnja dršće kao ptiče golo
K'o plava pjesma naglo prekinuta
K'o neko blijedo i beznadno kolo
K'o bosi prosjak na po' pusta puta

Sva ljubav moja usred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči

Tin Ujević

Split

NIKOGA OVO NIKOGA ONO

Nikoga muči ča mu je tisno
nikoga ča mu je pusto
nikoga ča mu je hladno
nikoga ča mu je prazno
nikoga ča je ostari
nikoga ča se privari
nikoga ča je ponaćen i kriv
nikoga ča je živ


Jure Franičević Pločar

Split - Bačvice

GOVOR I ŠAPAT

Odasvud govor i šapat, glasovi i riječi,
raznovrsna glazba i utihli napjevi.
Posvuda govor i mnogi čudni jezici
koji u pustoši traže izgubljeni smisao.

Kiše šapuću, lišće šumori, vjetar huji,
i kamen nešto zbori i trava mrmori,
i sve govori govorom svoje tajne,
i sve nam kazuje nešto i ne kaže ništa.

Sve govori iz svoje tmine, iz dubine,
govori iz svog rođenja, iz svoje smrti.
Vjetar donosi riječi, odjeci putuju
i sve se slijeva u neku sivu sonatu.

A mi sve to napeto slušamo, umorni,
udaramo čelom u zagonetene poruke.
Ruke nam dršću, oko nas bruje glasovi
od kojih smo katkada potpuno zbunjeni.

Nikola Milićević

Odmorište Zir