IZLAZI SUNCE

Gle, izlazi sunce i budi se grad
U očima jutro svoj ostavlja trag
Gle, izlazi sunce, čuj valove te
Još jednom bih htjela da zagrlim sve
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Al' ipak kad vidim cvijeta dva
Ja zadrhtim sva
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce k'o utjeha, spas
Mi bit ćemo jedno kad obasja nas
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Gle, kako su lijepa cvijeta dva
K'o slike iz sna
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce i počinje dan
Još uvijek me voliš, po svemu to znam
Gle, izlazi sunce i prolazi brod
Daljine ga zovu i beskrajni svod
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Gle, kako su lijepa cvijeta dva
K'o slika iz sna
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce, k'o utjeha, spas
Mi bit ćemo jedno, kad obasja nas

Željko Sabol

Makarska

VOLIO BIH DA TE NISAM SREO

Volio bih da te nisam sreo

Da te nisam ljubio u noći

Da ti nisam upamtio oči

I na dugu vjernost ti se kleo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, reći sam ti htio

Volio bih da te nisam sreo.

Volio bih da te nisam sreo

Da mi nisi pričala o sebi

Nikad ne bih maštao o tebi

Nikad ne bi cvijet u polju sveo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, zbog tebe sam bdjeo

Volio bih da te nisam sreo.

Volio bih da te nisam sreo

Kad smo dugo šutjeli u tami

Za sve ovo mi smo krivi sami

Kao putnik na tvoj prag bi sjeo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, reći sam ti htio

Volio bih da te nisam sreo.

Željko Sabol

Makarska

NAJBOLJE JE BITI STABLO UZ RIJEKU

Takve ja ljude volim
koji svakodnevno gube svoje brodovlje
i svoj posao
te izmoždene svećenike rada
na koje se spustila mrkla noć
i koji se okreću na kraju ulice
s opšivenim obodom tuge
Nagluhi je njihov Bog
ispustio držak suncobrana
iznad njihove glave
te ih vuče na put
duboke zamišljenosti
Tako je zla kob htjela
smaknuti s glave
dječje lice mjeseca
a puzavi život
tu je, namiguje, iako je već otišao
zaklonjen sumornom tišinom
napipava put do tvoga pogleda
punog jada
Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sićušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku

Sead Begović

Solin

VOLIM KRAJEVE GDJE IMA MNOGO VLAGE

Volim krajeve gdje ima mnogo vlage
gdje rastu travnjaci, lukovice i gomolji
I sve kiselkasto vonja po stajskom gnoju

ali podivljam u kraju gdje se

slana voda i stijenje biju jedno o drugo
(zalijevaj cvijeće morem a posadi ga u kamen)

Tu žive oni koji umiju

ne umrijeti, već se pretvoriti u živu mumiju.

Ivan Slamnig

Makarska

MRAK

U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog
i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama
čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.

Danijel Dragojević

Zagreb

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje
i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome
neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE

                                                Pour Bernadette

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.

Boris Maruna

Dubrovnik

RUĐER BOŠKOVIĆ STUDIRA PLIMU I OSEKU

Mrzovoljan i frustriran isusovac muževne dobi
(A što vi očekujete od njega?)
Gleda u prvi sumrak sa svog prozora
Ne bez svake metode
Neku ženu tridesetih godina
Već pomalo ukvasanu i obrađenu po rubovima
– Nešto kao Euklidova geometrija –
Očito majku dvoje ili troje djece
Najvjerojatnije srednji stalež
S laganim izazovnim njihanjem u bokovima
Iz čega naš Ruđer pravilno zaključuje da je gospodin suprug
Već stekao određena radne navike i društvenu potrebu
Da uz briškulu i trešetu petkom i subotom
Popije čašu više –
Kako izlazi iz supermarketa
S dvije plastične vrećice živežnih namirnica
I jednom vrećicom u kojoj se, sudeći po obliku
Nalazi velika kutija tampaxa
Super
I naš Ruđer mijenja temu i razmišlja o tome
Je li mjesečno čišćenje kod žena prirodno
Ili dolazi izravno iz spisa sv. Pavla kao potreba
Da žensko prekrije glavu, nosi pantyhose
I stanoviti make-up
I onda se zbog nekog tajanstvenog razloga
Ili pod utjecajem asocijativnih procesa iz svog djetinjstva
Sjeti mora pred Dubrovnikom i brodova što dovoze led i pamuk
S uzdahom pogleda na pun mjesec što se dizao nad krovovima
I u trenutku nadahnuća spozna da postoji stroga
Međusobna ovisnost između tijela na nebu i zemlje
Te da su plima i oseka vječne pojave kako u mora tako i u žene
I bje mu znatno lakše što nikad
Neće vidjeti Kaliforniju.

Boris Maruna

Dubrovnik

HRVATI

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

svakog dana poslije pet
tri hrvata šetaju lijevom stranom seine
i žučno raspravljaju o situaciji u domovini

prvi je diplomat drugi soboslikar treći portir

svakog dana poslije pet
tri hrvatice šetaju desnom stranom seine

razmjenjuju ženske časopise recepte
i kude francusko brašno za kolače
prva je kućepaziteljica druga domaćica treća tajnica

hrvati i hrvatice se susretnu oko šest
na mostu ruskog cara aleksandra trećeg gdje
– nakon što se pošteno izljube –

odmah počnu pričati viceve o srbima
i ogovarati francuze

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

Krešimir Bagić

Pariz

PJESMA O BISERU

Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.

Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.

Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.

I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Tin Ujević

Makarska

SAT KASNIH SPOZNAJA

Tko ima hrabrosti još danas da kaže: morat ćete se kajati kada doznate, da ste se varali i druge
varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu?
Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga
pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset
godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u
njima je grozno što obično ne dolaze na vrijeme.
Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše
neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u
zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za
čitav jedan život zabluda i propusta.
Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti.
Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato
žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je
na vrijeme. Ja vas opominjem.
Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao
pjesnik koji je upozorio svoju draganu: "Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću..." Ura istine i kazne
će doći. Sve će bito golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević

Solin

NEŠTO I ZA MENE

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević

Solin

PRODUŽENI SVIJET

Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević

Solin

DOGAĐAJI SA MNOM

Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.
Ja sam grana sa kobi da raste,
da se lomi, da vene, da lišće stresa,
da bude nova i da je klice časte.

Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.
Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.
Glagol riječi što steže u dahu.
Trijesak munje što u krošnju lupi.

Ja sam misao mučena u zraku.
Trzaj nogu što se trude svijesti,
Kret nogu što bude misli u koraku;
teglilac sam što nema kud sjesti.

U prostoru ja sam više slika.
Čekrci i lepet rupca o konopcu.
Munjovod sam i zvono sa zvonika,
strasni pelud razasut u škropcu.

Događaji sa mnom traže slične:
dobri hlad po žezi što se krugom širi,
vjetar što se među vrat'ma stvara i piri,
ja sam slika lica iz vode nepomične -

više vrata što se na odmor otvara,
mraz što lice bije iz hladna bunara.
crven šipak što u gnjev zrnja praska.
iz žive šume jedna kućna daska.

Ja sam najzad stvaralačka ruka.
Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom
ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom
što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka.

Tin Ujević

Makarska