BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE

                                                Pour Bernadette

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.

Boris Maruna

Dubrovnik

RUĐER BOŠKOVIĆ STUDIRA PLIMU I OSEKU

Mrzovoljan i frustriran isusovac muževne dobi
(A što vi očekujete od njega?)
Gleda u prvi sumrak sa svog prozora
Ne bez svake metode
Neku ženu tridesetih godina
Već pomalo ukvasanu i obrađenu po rubovima
– Nešto kao Euklidova geometrija –
Očito majku dvoje ili troje djece
Najvjerojatnije srednji stalež
S laganim izazovnim njihanjem u bokovima
Iz čega naš Ruđer pravilno zaključuje da je gospodin suprug
Već stekao određena radne navike i društvenu potrebu
Da uz briškulu i trešetu petkom i subotom
Popije čašu više –
Kako izlazi iz supermarketa
S dvije plastične vrećice živežnih namirnica
I jednom vrećicom u kojoj se, sudeći po obliku
Nalazi velika kutija tampaxa
Super
I naš Ruđer mijenja temu i razmišlja o tome
Je li mjesečno čišćenje kod žena prirodno
Ili dolazi izravno iz spisa sv. Pavla kao potreba
Da žensko prekrije glavu, nosi pantyhose
I stanoviti make-up
I onda se zbog nekog tajanstvenog razloga
Ili pod utjecajem asocijativnih procesa iz svog djetinjstva
Sjeti mora pred Dubrovnikom i brodova što dovoze led i pamuk
S uzdahom pogleda na pun mjesec što se dizao nad krovovima
I u trenutku nadahnuća spozna da postoji stroga
Međusobna ovisnost između tijela na nebu i zemlje
Te da su plima i oseka vječne pojave kako u mora tako i u žene
I bje mu znatno lakše što nikad
Neće vidjeti Kaliforniju.

Boris Maruna

Dubrovnik

KONAČNO JEDNOG DANA

Konačno jednoga dana ja ću biti mrtav
Zapuhnut u kut nekog dvorišta kao jesenski list
Okrenut na leđa kao stara muha
Insekt koji je vidio previše svjetla. 
To će biti tako. 
Sve drugo će biti sporno
Govorit će da ja nisam znao kako se pišu pjesme:

"Sam je ostavio svjedočanstva u tom smislu!" 
Drugi će, naprotiv, tvrditi
Da sam ja pokazivao nekakav put
Kojim bi trebala proći čitava hrvatska poezija
Kao griješne duše kroz vatru. 
Treći će prihvaćati sve što sam napisao
Postavljat će retorička pitanja:
"Zamislite, obzirom na to da nigdje nije našao
Ni sreću ni zadovoljstvo?"
Idući tom linijom bit će i onih
Koji će - kao u Shakespeareovu slučaju -
Dokazivati ne bez svake osnove
Da ja nikada nisam ni postojao:
Na taj ću način biti s vremenom pretvoren u ideju
Neku vrstu sumaglice na tržištu gluposti. 
Kad bih mogao, ja bih se složio sa svima njima
Ali ja ću biti neutralan u čitavu sporu:
Nakon konfuzna života
Smrt će biti sabrana i potpuna.

Boris Maruna

Hum

ŠAKA

Hrvatska, ponekad mislim da ne zaslužuješ
Bolju sudbinu te da su u pravu oni tvoji sinovi
Što se uvijek ponovo odmeću od tebe
Zaboravljajući te kao što se ne voli čovjek
Sjećati svojih slabih trenutaka
Kao što se ne voli sjećati
Tvojih gnjilih plodova
Tvojih krvnika i tvojih učitelja
Tvoje besmislene krvi
Tvog tavorenja
Tvojih postelja s leševima
Tvojih leševa bez postelja
Tvoje noći bez sna
Tvog sna bez sutrašnjeg dana
Ali
Kad mislim da je majka očaja
Majka bjesomučnika
Također velika majka
Tada si i ti sama velika
U svom mraku
U svojoj noći
I ja kroz zube
Ponovo izušćujem tvoje ime
Hrvatska
I velika raskrvavljena šaka
Još jednom divljački udara
Na tvoja vrata

Boris Maruna 

Šibenik

PRIJATELJI

Prijatelji kažite
narodima svijeta
onima koje zanima
i onima kojima je svejedno

Moja zemlja je Hrvatska
i njenu slobodu tražim

Cijena nije važna
plaćam svojom krvlju

Boris Maruna 

Vrata Jadrana

 

ZAŠTO JA NISAM KADAR ZAVRŠITI VEČERU KAKO BOG ZAPOVIJEDA

Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku

Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi

I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu

U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,

Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta

I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje

I njezine mi dojke i njezine mi noge

Šalju nekakve poruke


Koje više nikada neće stići na pravo mjesto

Ni na vrijeme

I vijesti me oblijeću sa svih strana

Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske

I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka

I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu

Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi

Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama

Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda


Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda

Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti

Još jedan tanjur

Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu

Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda

Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno

I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.

I ja odgurnem tanjur ustranu platim

Nasmiješim se konobarici i odem kući

Sjednem i uključim kompjutor

I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana

Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)

Napišem još jednu pjesmu.

I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom

Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka

Ležeći gola u travi rasutih vlasi

Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.

I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu

I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu

I ja znam da moja pjesma radi.

Ne može a da ne radi,

Ne može drukčije, merde!

Radi

La poésie c'est moi.



Boris Maruna 

Zagreb - Tkalčićeva

KAD DOĐE PRAVI ČAS

Ja ću ga poznati: osvanut će dan visok
Kao sunce, sunce kao
Gora, tjedan kao godina
I ja ću zbaciti vrijeme s leđa
I mom strahu, i mom kroničnom bronhitisu, mojoj astmi
I mojim hemoroidima neće biti traga
I ja ću staviti ad acta sve primljene uvrede
Sve nenaplaćene račune i osjećati se ponovo
Kao da mi je osamnaesta
O veliki Bože
Kad dođe pravi čas
Ja ću zbaciti vrijeme s leđa
Kao prljavu potkošulju maloga državnog činovnika
I ustati kasnije nego inače (neka samo čekaju
U uredu) i pomno se izbrijati u starom ogledalu
Obući bolje odijelo
Zataknuti karanfil, ispiti dva špricera natašte
Nazvati svoju djevojku iz mladosti
I ugovoriti sastanak za poslijepodne
I potom
Kao nekad
Lijep, čist i uspravan
Preći ću pola Zagreba pješke
I uspeti se na
Strossmayerovo šetalište
I otići do Sabornice
Odmaknuti ustranu stražara i
Ušetati unutra kao mali bog
I dobaciti karanfil najzgodnijom tajnici
Dati predsjedavajućem
Nogom u stražnjicu
I jednostavno reći: Sjednica je
Završena.

Idite u miru svojim kućama,
Idioti!

Boris Maruna 

Zagreb

BRANIT ĆU KUĆU MOGA OCA

Branit ću kuću moga oca protiv vukova
Protiv nevremena branit ću kuću moga oca
Protiv poreznika protiv ideologija
Protiv zavjere
Branit ću kuću moga oca protiv zločina
Protiv zelenaštva protiv nepravde
Izgubit ću stoku izgubit ću vinograde
Bolest će uništiti ljetinu stabla
Ali ću braniti kuću moga oca
Kad mi otmu oružje
Branit ću je golim rukama
Branit ću je zubima branit ću je divljački
Ali ću branit kuću moga oca
Kad ostanem bez ruku bez ramena
S razvaljenim prsima branit ću je krvavim srcem
Branit ću je svojom dušom
Branit ću je očinjim vidom ali ću braniti
Kuću moga oca
Kad umrem kad se izgubi moja duša
Kad se moje srce pretvori u zemlju
Kad više ništa ne ostane od mene
Kuća moga oca
Stajat će
Uspravno


Boris Maruna 

Marune - Velebit

HRVATI MI IDU NA JETRA

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina

Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Boris Maruna 

Split-Kaštela-Čiovo

  

IDEALIZAM HRVATSKIH PJESNIKA

Ono što ti ljudi često zaboravljaju
Jest da u Platonovoj spilji mnogih sjena
Jedna u svakom trenutku povijesti
– Koju stvaraš ili podnosiš –
Drži u rukama zračnu pušku
I polako skida sa zida najprije
Poslušne, potom neposlušne
Sve naše misli.

Boris Maruna

Šibenik

UVODNA PJESMA

U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.

Boris Maruna

BORCI IZ VUKOVARA

Borci iz Vukovara nisu nosili zaštitne košulje
Giorgio Armani, ni odijela Pierre Cardin
Prezirali su kravate Gucci i Croata
I kad bismo ih zabačeni u naslonjače u udobnim stanovima
Tuškanca i Pantovčaka gledali na televiziji kako
Pretrčavaju ciglu razorenih domova
Mi smo nekako naslućivali da njihova nevinost
Seže dublje od našeg ponosa i da za neke važne stvari u životu
Čovjeku ne treba ništa: ni cocktail party ni neonska svjetla
Samo savršena ljubav
Totalna opasnost

Boris Maruna 

PAS

U pustim brdima između Marbelle i Ronde
Što nemilosrdno sjećaju na naš rodni Velebit;
Koja bi mogla biti Velebit
A nisu Velebit
Kao što bih ja mogao biti bog
A nisam bog
- Da vam pravo rečem
Okružen zemaljskim mulcima
Jedva uspijevam biti polučovjek

U tim brdima dakle
Moj stariji brat Pero i ja
- S odgovarajućim gospođama -
Susreli smo jednom psa
Kojem je automobil oderao
Čitavu lijevu stranu tijela:
Mogli smo jasno vidjeti razvaljena rebra
Crnu rupu iza lopatice
Crijeva oko kojih se rojahu muhe.

Usporili smo vožnju kao da smo naišli na sprovod.
Pas je također zastao
Okrenuo glavu koliko je mogao
Ili koliko je bilo dovoljno
Da nas ravnodušno pogleda krajem oka
I kao s nekom nadom
Kao s namjerama koje nadmašuju razum
Nastavio hod po usijanoj kaldrmi
U pravcu mora i smrti.

Možda se vraćao da krepa
U rodnom selu?
Možda je tražio gospodara, budući pas?
Moždao je mozgao o krajnjoj svrsi
Pasjeg života, o tome
Da je mogao biti savršen pas
Kao što sam ja mogao biti savršeni bog
A ovako smo zapravo svatko na svoj način
Samo leševi u pokretu.

Uostalom,
Kako biste se vi ponašali
Na njegovu mjestu?
Razmislite što bi bila vaša poruka mlađima!

U mutnom pasjem pogledu
Ukoliko je uopće nešto odražavao
Bila je samo zastrašujuća okolnost
Da je rodno selo daleko
I da gora iskustva tek dolaze.

Boris Maruna 

Makarska

SVRŠETAK LJETA

Ničemu ti neće služiti stihovi koje sada pišeš
Dan se mrači i kiše s kraja ljeta ispiru grad
Zahvalnost asfalta isparava naše korake
Odlazi ljeto
I s njime započinje još jedno presvlačenje koža
Zreli plodovi jeseni pokazuju začetke smrti:
Crv sumnje opsjeda sve što si ikad htio
Kiše ispiru grad i odnose sa sobom pijesak
I žene i noći, šetnje uz obalu i šetnje boricima
Književne rasprave i političke debate
Ulaženja u more, barove, talog ispijenih čaša
I riblje kosti; cijele naplavine istina kao stihove
Koji nikada nisu živjeli.

Boris Maruna 

Trogir