TVOJA DUŠA ŠUTI I GOVORI

I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama

II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim

IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš

VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.

VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

Josip Pupačić

Kaštela, Biblijski vrt

 

NE MOŽE SE RASTATI OD MENE

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Josip Pupačić

Split

OPASKA

Zaista! bijah odveć mlad
kad jurnuh sam pod vodopad.
Mati me zvala, otac, brat.
Navijestih svima hrabro rat.
I kliznuh, malen kao klin,
da vidim stari bijeli mlin.

Josip Pupačić

Solin- Gašpina mlinica

STRUJANJA

Ulice raznose mirise na zvučnim pladnjevima,
parkom gologlav šeće bijeli dan.
Jezero kite šume zlatnim noževima,
a konjic zeleni kasa ožujkom zauzdan.

U vrtu djevojče boso na harfi vlasi svira,
i pršti vodoskok svjetla po dojkama i bedri.
Mladić pod pazuhom srca nosi svežanj nemira.
Po moru prostranog neba sićušna lađa jedri.

Nevino gledaju stabla u sjenke što strastveno grle
i ljube crvenim ružom stopala gologa dana.
Čopori pitomih zvijeri nekamo neznano hrle.
Svija se u pijanoj žudnji ravnica razuzdana.

I prsti pjevaju kosom...Kroz ruke se prolijeva tijelo...
Našem se visokom nebu prohtijelo njihat u oku!
Trave su naćulile uši, da čuju plavo opijelo.
Gle! knjic plameno vrišti i preskače podne u skoku.

Josip Pupačić

Solin

PROLJEĆE

Došlo je k meni kradom
s granom u plašljivom oku.
Na dlanu je nosilo nebo,
u vjetru je kupalo vrat.
I ja sam, rumen
ko oblak,
obujmio nebo i vjetar.
Ko kiše su pjevale ruke,
ko rijeka je proticao dan...
Poljubio sam proljeće.

Josip Pupačić

Makarska

KOJA SI ZAGONETNO

Koja si zagonetno
prišla i sišla u me odjednom,
ne znam zašto si postala moj ljepši,
bolji život. I zašto si ostala jedino u mome snu
moj život. I zašto si drugome dala, otuđila od mene
moj život. I ostavila me bez moga života…
Koja si
zagonetno
prišla.
I ostavila me bez moga života…

Josip Pupačić 

Podstrana

BUDI MOJA NOĆ

Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć:
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke,
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.


Josip Pupačić

Split - Podstrana

JESENJA PJESMA

Danas su odletjele ptice na sunčani jug,
danas su briznule vode ko krv iz dubokih rana,
a jablan, bezimen junak, vijori kosama grana.

Svirajte vaše ljepote, nosači jesenjih boja,
bacite maglene sante; bregovi plešu u svili.
U diple zadipli, momče, u gajde, starče zacvili.

Cvatu siva nebesa. Pjevajte grlate vode.
Na dnu se zelenog mora školjka biserna krije.
A stari opaki vjetar huluči, vrišti i vije.

Nebo je pjano i ludo. Ždrijebe se pticama čudi
za kojima u bijesnom trku nestaju crni vagoni.
Gle! krilat netko na brijegu u božji bubanj zvoni.

Pjesma je rođeno čedo, riječi su ukrale snove,
pa bježe nekud u letu. Prostori beskrajem zjape,
a voćnjaci, beznadno goli, kroz suze mole i vape.

Josip Pupačić

Split

MOLITVA ZEMLJI

S. S. Kranjčeviću ili jadnicima moga naroda

Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri

Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi

Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu

Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju

Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče

Josip Pupačić 

Solin

PUSTINJA

Sreli smo karavan
i pitali ljude
gdje su oaze.
Pogledi su njihovi imali srce
i zato nam nisu zaobišli istinu.
Rekli su,
da se kupaju u mirisu rijeke,
što pušta svoj vrat preko grebena
i bljuje sebe.
Kazali su istinu,
zaključio je suputnik.
Ali,
iako to nije bila laž,
rekli su je ljudi iz karavane,
koja je bila -
fatamorgana.

Josip Pupačić

Dalmatinska Zagora

  

USUSRET VODAMA

Recite zemlji i travama,
da sam siromah;
šapnite pticama rijeke:
Osamljen klati se netko.
Kažite jablanu bijelom:
Tih je
i tužan ko voće.
Viknite zvijezdama mojim:
Propast će,

skitnica jedan!

Josip Pupačić

Neretva

NEBO

Jutros je prošlo nebo
rijekom u košulji bijeloj,
sa cvijećem u kuštavoj kosi,
u rukama s grudama sna.

Za njim se valjala jeka
gola, na valjcima pjena,
a glatkim obrazom voda
jedar je skakutao smijeh.

Hej, dobrojutro nebo!
Zdravo, mladiću, zdravo!
Zvek vražje bunovnih zvona
škropi mu nevidljiv trag.

A prozirne mu noge
ko štake krvavog sunca
tobož u nježnosti svojoj
ne dotiču se tla...

Nestalo bosog je neba
i snjime nevjeste moje,
a ja sam uzalud s druma
dozivao u pomoć svijet.

Josip Pupačić

Solin

ZABORAVLJENO DJETINJSTVO

U meni danas su, eto, iskrsli djetinji dani,
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.

Ostani pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i ne ću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.

Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastavit bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.

Ljubice uberi, cvijeće radost nosi.
Na rijeci se diže zemljana centrala.
Ivica je ruši: on uvijek prkosi.
Kraj puta je prva trešnja procvjetala...


Josip Pupačić

Solin

MLADIĆI

Mladići su preskočili dvije rijeke
u potjeri za vremenom.

Pjevale su im zvijezde i ribe
i djevojke su im darivale svoje oblike.

Na obalama vijore kose...

Pjevale su im zvijezde i ribe
i ustalasana tijela žena.

Mladići su preskočili dvije rijeke
u potjeri za vremenom.

Josip Pupačić

Cetina

I NE ZNAŠ

I ne znaš kako je bio
                        velik dan,
i kako si me voljela,
i kako si bila mala
                        za ljubav.
I ne znaš kako te nije
bilo, i kako si me voljela
i kad si postala
veća
                         a nije te bilo
kako si me voljela.
O kad su glavinjali
spori dani kako si
me voljela.
I kad si došla
                         a bio sam umro
kako si me voljela.
I kako si narasla
I kako nisi znala.

Josip Pupačić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac

TAJNA

Ti si moja tajna,
ljubav koja moli
tajnu moje tajne,
da joj tajnu skrije.

Jer ako prestaneš
biti tajna moja
nestati će čara sutonskih tišina.

I ja ću te skinut s blistavih visina
da na tvoje mjesto dođe druga žena,
I reći ću svijetu: tajne nema.

Nestati će čara sutonskih tišina

Josip Pupačić

Split

MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Josip Pupačić 

Solin

 

MI NISMO BOGATI PUTNICI

                    I.
Mi nismo bogati putnici,
koji pokupe komade neba
i vijadukte dalekih brda,
koji pronose
tržnice
i parkove velegrada,
reklame i palače,
i groblja,
i šarene boje ulica.
Mi nismo oni stari vračevi,
koji, tumačeći svoje sne,
poniru
u čovjekovu sudbinu
krutim rukama.
Mi nismo krotitelji zvijeri,
ni sadioci šuma,
ni uzgojitelji riba,
pred kojima životinje
poginju svoje glave
i stabla svijaju
svoja žilava tijela,
pred kojima uzmiču obale
i povlače se vode
u svoja umorna
korita.
Mi nismo ni djeca,
koja orobe pejsaže
i utapaju ih u rijeke
što otječu
i u oblake.

                    II.
Mi smo siromašni prolaznici
s polomljenim teškim nogama,
s uzdignutim očima
i opijenom
sudbinom.
Mi smo nevješti i naivni
pješaci,
koji nastoje,
da se naviknu
na pijesak
i na zaprta
vrata konaka.
Mi nosimo u sebi:
zvona,
koja svojim podmuklim pjevom
navješćuju
dolazak nepoznatih i uzetih
zvijezda;
vatre koje se pale
u zidovima ulica;
lica sa svojim skrivenim tajnama;
istinite i sačuvane
boje
oblaka, krovova, žena;
mi nosimo u sebi
napaćene kiše.
I radujemo se smirenosti zemlje
kad se usporedimo
s njezinim bolesnim šumama.

Josip Pupačić

Zagreb

 

PUTOVANJE

Ti si se bojala puta. I strah me je bilo
odlaska. Mi smo se bojali puta i spremni smo bili
na odlazak. I rekli su nam: "Sretno!" I mahali
do umora. I kazala si,
da si umorna. Na polasku. I ja sam bio umoran
na polasku. I tako je počelo...
I pričao sam. O cesti kamenoj. O šumi sunca,
koje zalazi. To si voljela. I rekla si mi:
"Ti si ciganin"...I pričao sam. O bijeloj
kruški na staroj livadi. Ja skačem po njoj,
berem plodove. I nuđam oblak. "Dođi, okusi!"...
"Bio si mali. Znam te od tada!" "Znam i ja tebe.
Baš si plakala. Sa prebačenom zlatnom
dugom preko ramena"...I ti si meni onda pričala.
I opet ja. I ti. I opet ja sam pričao...
I htjela si mi nešto reći:"Eto postaje" -
doviknuo nam službeni čovjek. Stigosmo.
I nismo mogli ništa više. "Stigli smo?!"
I put je bio time dovršen. (Ipak, rekla si:
"Ta putovanje nije dugačko. A ni put nije
tako naporan. Zapravo: put je
u nama. I putovanje približava nas. Eto,
stigli smo!")
I put je bio time dovršen.

Josip Pupačić

Zagreb

ŠEĆEM ULICOM GRADA

I kad šećem,
pitam se:
        Kakve su ove šetnje,
        i otkuda su?
Ljudi prolaze
žurno. Ljudi prolaze.
        Treba li biti pijan
        i nasmijat se?
Jedan je čovjek visok
i njiše se. Jedan je izlog
nizak, i ljulja se.
        A ja sam časak
        trijezan, mislit ću.
I mislim, mislim,
(ali, uzalud!):
        Otkuda poznam
        toga čovjeka?
jer one me gleda;
(možda poznaje?).
        Pita se gdje sam
        rođen. (Pita se?
To mislim ja, a on -
tko zna što misli!)
I gubi se.
        I opet mislim:
Trebao bi nekom kazati
gdje sam rođen
i otkuda sam.
        I onda ono stablo
        (gordo u meni)
odjednom stade
da šumori.
        Čuje se štropot,
        huka, lomljava.
Večer je stala
od straha. ja sam
krenuo. I ulica se
svija preda mnom.
        A meni stablo
        govori:
"Rođeni moje krošnje
i mjeseca. Lijepa te
majka poslije poroda
njegovala u mome lišću
i skrivala. Od kad te nema
noću dolazi: ostavlja ruke,
plače i moli se."
        Daleko stablo, doći ću
        na tvoju granu
(makar, da se
objesim!)
        I zapjevat ću
        iz glasa:
"Rođeno stablo, sakrij me
od pijanog oka ludog izloga!"
        Ulica se svija pred
        našim pokretom.
"Hej, vičem znancu,
znadeš li
gdje sam rođen
i otkuda sam?"
        Ljudi mi prave mjesta,
        da se razmahnem.
Ljudi gledaju za mnom
i čude se:
        "Otkuda ovaj čovjek
        i što mu je?!"
Hodam ko stablo,
koje šumori.

Josip Pupačić

Zagreb Trg kralja Tomislava