POSLJEDNJE PISMO U VRHGORAC

Sad leti, Riječi, jer nisi nego

treperenje Božje, suvišak smisla, sad

leti u onu davnu jednostavnost

kruha, vode - u paklinu, krajobraz ukleti.

Štogod vječne srebrenine zagrabi

ko vjedrom podno plavog Matokita.

Ona višnja nejasnoća, vilenjaci nad kolijevkom,

one basne, one gatke i mrtvaci s obale,

kula što život brani i svemir na kršu,

vezan poput plahe koze za kakvu

murvu, kostelu tvrdu, gustu, posnu - sve to

ponesi, Riječi, kad budeš prešla

u uzduh, utješno, Božje putanje,

ko brodolomac svjetlosti.

Napustivši skorup tijela

zatrebat će ti kad nastaviš i posvojiš

plač nad hrpom kamenja

Jakša Fiamengo

Neretva

RIJEČI ZAHVALNOSTI SUNCU

OČE SUNCE, hoću još jednom
Da razgovaram s tobom
Kao rasipni sin poslije tolikog 
Žrtvovanja pod okriljem tvojim
I da ti zahvalim na svjetlosti
Koja obasjavaše moje dane,
Moju glavu, moju ruku, moj stol,
Na koljenu pisah godinama
Ni ne pomišljajući, nezahvalnik,
Na raskošje tvoje dobrostivosti
Kao što na nj ne misli cvijet
U šumi i leptir i galeb koji kriči
I cvrčak siromašni, moj brat,
Pa ti za zlatnu tvoju svjetlost
Zahvaljujem za sve nas na Zemlji
Od rođenja do smrtnog nam časa, OČE SUNCE.

Dragutin Tadijanović

Solin

NOĆNI LOKAL

Prostorom punim duhanskog dima
Ore vojnički okrugli glasovi, pjano:
Tvoje me oko,
Lelo, zanelo!

Debela se ženetina smije gorko, pregorko...
Otvara široka, crvena usta
Pokazujuć umjetne zube: zlatne.
Tresu joj se grudi i trbuh, golemi.

O, gdje sam bui u davno doba, u mladosti!
Lutao sam pod svodovima šuma, nasmijan.
A sada slušam: muzikanti sviraju.
I vojnik psuje. I smije se ženetina.

Dragutin Tadijanović 

Split

NE BUDITE VJETAR

Ne budite vjetar, on se
Duboko zavukao u zelene,
U žute šume pa samo kadikad,
Kada se sjeti zakopanih
Korabljica u pijesku, on,
Onako visok i blijeda lica,
Vjetar, premjesti se s noge
Na nogu i sklopljenih ruku
Zavapi u prazno: Ima li ikoga
Da moje probudi oči, i nek se koplja
Lome u prašinu da crvi ih žderu
Sve dok odjekuje glas:
Ne budite vjetar, on se ...itd.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

PJESNIK

Pjevat mi se opet hoće,
    Ali ne znam ni sam kako:
    Bih li pjevo od veselja,
    Pjevajući bih li plako!

Na prozor mi jutros dođe
    Bio soko neviđeni,
    Kljuje staklo na prozoru,
    Dok prokljuje sanak meni:

"Otkud tebi tvrdi sanak,
    Da još spavaš, kad su pijetli
    Triput zoru već prozvali,
    Triput zoru i dan svijetli?

Među zemljom i međ nebom
    Tvoja cesta još je duga
    Do sjajnoga onog hrama,
    Gdje će t' ljuba bit supruga.

O diži se, putuj smjelo!
    U hodu te ništ' ne smeta,
    Ljubimac si zemlje svoje,
    Poznanik si cijelog svijeta.

A krasna je cesta tvoja:
    Svuda ravna i jednaka,
    Uz nju polja puna cvijeća,
    Nad njom nebo bez oblaka."

"Moj sokole, moj anđele!
    Sa visosti tvoje zreći
    Ti drukčije put moj vidiš,
    Neg' po njemu ja hodeći.

Tvom se oku zemlja čini
    Zvijezda jasna i okrugla;
    Iz daljine ti ne vidiš,
    Da je puna jaza, ugla!"

"A ti digni se na krilih
    Nad zemaljske neravnosti,
    Spuža koj' po zemlji puzi
    Mora svaki trn ubosti."

"Ne imam krila ja da letim,
    Nit bih ostavit zemlju moga';
    Sinak ljubi i zlu majku,
    Majka i zla sina svoga."

"Oj pjesniče nesretniče!
    Suh si listak ti na gori,
    Koj' od sunca nebeskoga
    Ne sazrije nego izgori.

Nebo vjetrom uzdiže te,
    A zemlja ti letjet ne da;
    Među zemljom tako i nebom
    Tvoja duša uvijek preda."

Petar Preradović

Solin

MOJ DUBROVNIK

Bio je mirisni svibanj, a ja
Ne imadoh ni osmanaest ljeta
Kada prvi puta dođoh u Grad
Pjesnika. No, imao sam srce

Zaljubljeno i prepuno pjesama
Nenapisanih. Čiope su u meni
Cvrkutale i cvale naranče.

Ni samom sebi ne bih priznao
Da je u Gradu bila djevojka
Koja mi reče: Dragi, volim te.

U mračnoj sobi, danas je preda mnom
Zimnja ruža i grančica čempresa
Što ih ubrah na grobu neznanom.
Na Mihajlu...Mrtvo zvono. Tišina.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik

ZLATNIM PTICAMA

Umornih nogu hodim prašnim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće;
Ne žanju njive svoje, ne gaze u kacama grožđe.
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u žutome kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju med lišće.

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili, gazili, kao po ulicama blato.
Dušo, ptico zlatna!

Dragutin Tadijanović

Solin

BEZ NJE

U kutu svakom jeca sjećanje.
Na klaviru tipke čekaju.
Male njene ruke mrtve su.
Bez nje: sam sam.

Spomen nosi miris proljeća.
Suza budi sliku prozora:
na njoj lice moje djevojke.
Ruku. Pozdrav.

Oko groba šume jablani.
Na dnu groba leži
Mirjana.

Plačem. Raste cvijet, pun otrova.
Zašto živim.

Vladimir Kovačić

Hum

JENA LJUBAV

Vajk sam u strahu bija,
kad san ti blizu prolazija.
Prazne su brente skakale na tvojen tovaru,
roče su roštale po trdoj sedlenici
u uskoj ulici, zmež gustih korun.
Nikad se nismo u oči pogledali 
i samoga Boga smo vreda si nazvali,
pak zajno se minuli.
Kraljevski se klatilo s tobon tvoje sukneno krilo,
ruke su ti igrale držeći pletilo.

Jutro za jutron smo tako se stajali, prija sunca istoka,
ti si po vodu na vrutak hodila, a ja san dohaža iz boka.
Vesla san drža u rukah svu noć i sad san pod ribon sprignut,
budi prez straha, neću ja oči gori podignut,
i nećeš od mene čuti druge beside,
nego jutarnji pozdrav.

Nikad ti nisan zapiva pod tvojin balkonom,
cviće i facolić mi mlada nisi slala,
i znaka da znaš za me ti mi nisi dala.
Nikad se mi nećemo pokriti s jenin lancunom.

Naša ljubav je bila prez glasa, kako puti u zoru,
kako tvoje delo u vrlih i moje muke na moru.
Potiho sama se gasila, u spomenu stala je tiha,
lipa ljubav je prez riči, slatka ljubav je prez griha.

Mate Balota

Bani, Istra

JUGO

Čuda lit već nisan pravo jugo čuja,
kako vrta i kuha u moru,
kako šviče i mlati i vlada,
valja vale visoke ka goru,
podlokiva skase i mulje spod grada.
A ja bin se rada po jugu na more vrnuja.

Po jugu je more sasvin drugače,
ni milo, ni glatko,
ne smije se slatko
svaken noven poznancu.
Po jugu more grmi, mlati i plače,
tuče po bandah, priko brodi skače.
Oj, udri more, i šumi sve jače,
pivaj tužnu pismu, meni izgnancu.

Kad tako prid zimu, more, si puno jada,
sve biži od tebe.
Ni vididti nideri gospodske kostime,
ni fine kapeline.
Sve ča je prisno, slabo i prez srca,
sad od tebe zene.
I kad drivo od jarboli i pinuni puca
samo junaki, kin delo ni parada,
biju se s tobon, prez straha od vitra, dažda i grada.

Sve su jahte se skrile, svih je športisti nestalo,
plaže su prazne, pusto i golo je žalo.
Sad samo putuju mornarske bracere,
mučno prolaze kroz dažde i nevere.
Za malo palente, za ridak šoldin,
rišćaju na jugo, podnose grbin.

Kad jugo zakuha, more grede sve bliže,
visoko se diže, sve do vrtli dosiže,
i meni postaje draže i milije,
kad šumi prez mira, i daž po njen lije.
Kraj mora, i na moru ustaju tad samo njegovi
i ja bin rad biti sad s ocon na provi,
da čujen mu glas, kako zapovida i psuje.
Lip je život samo ontar, kad se prez straha žrtvuje.

Mate Balota

Dubrovnik

DRAGI KAMEN

Naš kraj je zvanka brižan, prez polja i prez vode,
i sunce u njem pali, kamenje u njem gori,
a svaki mu čovik za kruh se mučno bori,
za goli svoj život, za malo lih slobode.

Svejeno nan je drag ti oštar kamnik svaki,
i skasi i pećine i doci i doline,
sve muke i sve patnje i sunca zraki jaki,
a uko svega more, ko gledaš od miline.

Zaš mis mo dica sunca i vina crlenega,
i mora velikega i juga teple krvi.
Kad ulika urodi, to dar nan je od Boga,
kad loza nan ponese, na svitu mi smo prvi.

Svo srebro ča se svitli, svo zlato ča je kadi,
je manje milo srcu od litice i krasa:
Svi naš život je vezan oko trdog skasa,
di su nan ustali dani mladi.

Mate Balota

Motovun

MOLITVA

Oče dobri, Bože svemogući!
U kojega svetoj ruci
Sva su carstva, svi su puci,
K tebi dižem duh svoj - uzdišući,

I molitvom vrućom zaodijevam
Najmilije blago sebi,
Preporučam, Bože, tebi
Rod svoj mili, kog ti glasom pjevam.

Sretan sin sam s toga roditelja!
Srcu svome da odoli,
Sin ti se za oca moli,
Usrećenik za usrećitelja!

On je trunak u svijetu tvojemu,
Ali tvoja milost sjaje
Na sve stvore, u sve kraje;
O smiluj se, Bože, ti i njemu!

Među svijetom koj' mu život tare
I satr'o bi, da uzmože,
Okrijepi ga, jaki Bože,
Da nadživi dušmane si stare!

Sve što plodna tvoja ruka sije
To i raste, lista, cvati;
Cvijet u njemu ne uskrati,
Jer cvjetao još dosada nije!

Krvcu lije uvijeke za druge,
A plaća mu uvijek tužna!
Pravda mu je mnogo dužna,
Pravedniče, ti joj vraćaj duge!

Vrijeme teče; sudba budućega
Lice skriva još u tmine;
Daj, koprenu kada skine,
Da sunašcem prosine na njega!

Ako l' pako nezgode ga smute
Te mu i nade luč ugasne,
Uzdrži mu zvijezde jasne:
Vjernom sebi, pouzdanje u te!

Petar Preradović

 

Primošten

PITANJE

Vjetar meni kroz prozor donese,
Neki danak kad sam tebi piso,
Zelen listak, pa ga uprav strese

Riječ na jednu koju sam izbriso.

Izbriso sam riječcu lj u b a v zvanu
Jer u pismu mjesta ne imaše.
Je l' zavio onaj listak ranu
Il pokrio grob ljubavi naše?

Petar Preradović

Grožnjan

 

STALNOST I NEPOKOJ

Sto mi puta veliš u istini
Da nestalnost ja u grudih gojim,
A ti jesi kao luč u tmini
Uvijek ista pred očima mojim.

Ja o tome što se tebi čini,
Ljubičice, nimalo ne dvojim.
Kakogodijer mjesec u visini
Mirno hodi stalnim putem svojim,

A slika se njegova u vodi
Uzbunjenoj giba simo tamo:
Tako i ti, slatka dušo moja,

Stalna si mi u svakoj prigodi,
A u mene lik tvoj dršće samo,
Jer je moje srce bez pokoja!

Petar Preradović

Solin

LEDENI BLUD

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

Janko Polič Kamov

KAD IZMIČE LJETO

                                 I

Pepeo krije nebesa plavetna, bludna i masna,
pod plahtom gustom i tvrdom sunce im raskoš ispija:
dok tamo žarkom o stisku truni se maglica strasna,
za ovim zastorom nujnim turobnost uda nam svija.
Ljubav i cvijeće i cjelov! Ljubav i draga i lasna!
Ljubav od smirne i sjaja! Ljubav od vitkijeh šija!
Ljubav od bistrijeh oči, naivna, glupa i jasna!
Ljubav što poput zefira prazno i milo ćarlija —
Ode. Tamo je traž' te u kakoj vezenoj knjizi,
što izlog resi ko djeva nevina, čista i sama,
knjižaru kao i ocu na teret, muku i brizi.
Mržnja se spušta i spušta... nevidno, tiho ko tama
i onda... kašnje... kad planu i na nas nebeske luči,
sušit će ogromnu boru od kiše, leda i — žuči.

                                II

To ide, ide u dahu — ko ono život kad niče
iz svakog trzaja zemlje, iz struja zračnijeh žilja,
iz grlca ptice i šturka, iz baršun' škripljive priče,
što veze riječi od ruža, grožđa i trešnje i smilja.
To ide, ide i ide — nit grmi, šumi il viče,
tek dahom razmeta čula, u dušu svemira cilja
i jednim uzdahom bljednu i lišće, čovjek i ptice,
a mašta ciničnog mozga strši ko kosturna zbilja.
Lišće tek ojače drhtnu i s groze zelen mu svenu:
sušica šušti u parku ko nekad titrave halje
i svako gleda u oku sve dublju, pospanu mrenu.
A čovjek možda će pljunut i odmah krenuti dalje
htijući odati prezir, kad prezret ne može veće:
u onoj pljuvački ruga bijaše krvi moleće!!

                                III

Al jednoč valjat će svršit i ruku pružiti Smrti
i crve pitati mesom, što život baci u smeće
i zadnjim platiti grošom lopatu, što će da prti
na suhar žića i misli krstove, zemlju i cvijeće.
Bakalar svega i svega, što netko okrutan vrti
i na njeg udarce tupe od daska ledenih meće
i škropi neslanom vodom i psalmom glinastim dr'ti:
jestivo smekšavši tvrdo na groblje Hristovo skreće.
Psujmo, dok žive nam glave; psujmo, dok jezici žive,
dok suhar kao bakalar ne daše mrtvačkoj kući,
da sluge etične Smrti nad nama batine krive!
Na smrtnom ležištu psujmo, pa Vjera neće ni ući:
mrijet ćemo sami ko pseto — grobište prokleta ljeha! —
psujući prolaznost bitka: psujući prolaznost grijeha!!!

Janko Polič Kamov

Grožnjan

MARIONETE

U predvečerje nam se katkad javljaju
drage žene, koje smo ljubili
i kojima smo nekad ruke stiskali,
pijana im srca toplo tepali,
da nema, nema smisla biti žalostan,
da predvečerje ide, tama prolazi,
i čekaju nas sunce, život, ruže.

O kako, kako li smo lagali! -
To vidimo mi sada, kad je minulo,
kad nema više naših družica,
i kad su mrtve naše drage žene:
jedna na dnu žutog krila sušice,
druga kao žrtva tvornice,
treća kao majka nesretna,
ispod noža žute gradske bolnice.

I tako danas posve sami stojimo
i ne mislimo više ni na šta -
I slušamo:
Lišće šumi, ptice pijuču.
U drvoredu idu ljudi, šapuću:
"O, ovaj puta bit će jesen ranije!"

Mi ne čekamo više nikog. Šutimo.
U crni plašt nas crna večer oblači.
Oko nas sami stranci prolaze.
Na koncima nas netko naprijed vuče
i diže naše ruke, noge -

- vodi nas -

Mi ne plačemo. Lutke smo. I idemo.
Bol je davno naše srce ukrala.
Na granju šute ptice (kiše čekaju).
Mi ne mislimo
više ni na smrt.

Vladimir Kovačić

Solin

KRAJ RIJEKE

Cvrkuću ptice,
a nikoga nema da uđe u moje samoće.

Prolazi vrijeme.
Stojim  na obali rijeke
i čekam.

Putuju splavi,
lađari se čuju i smiju - 
(miluju žene -)
Vrbove grane pred mojim ih pogledom kriju.
Izlazi mjesec
i mire večernje sjene.

Cvrkuću ptice,
i večernje magle spajaju nebo i zemlju.

Cvrkuću ptice

a nikoga nema da uđe u moje samoće.

Vladimir Kovačić

Solin

ZEMLJA SUNCU

Oj ti sunce žarko,
Još na nebu sjaješ,
Još na mene bijednu
Gledat ne prestaješ!

Potamni, potamni,
Svijeta sjajno oko,
I sruši se s neba
U bezdno duboko.

Ja sam ti dozrela
Jadom i čemerom,
Sjeme povjerenja
Urodi nevjerom.

Veća mi je muka
Ispod tvoje luči
Žalost bjelodano
Svoju gledajući! 

Petar Preradović

Izvor Cetine

NIKAD VIŠE

Uvenuše rujni cvjetovi
Tvoje i moje ljubavi.

Nikad više
Neću gledati
Tvoja dva oka
Duboka.

Dragutin Tadijanović

Solin

GRMLJAVINA

Grmi...I munje se hitaju...
Kad bijah malen,
Baka mi je pripovijedila,
Dok je grmjelo, da se to sveti
Ilija vozi nebom
U kolima ognjenim;
A kad se naljuti
Na zločestu djecu,
Odapne strelicu od vatre;
I tad zagrmi, strahovito.
No, poslije, čuo sam
Od učenih ljudi,
Da je grmljavina
..."Učinak elektriciteta"...
Meni se bolje dopadalo ono
Što mi je nekada
Kazivala baka.
A sada
Kiša pada,
Krupna, topla kiša.
I grmi....I munje se hitaju!

Dragutin Tadijanović

Solin

ZAGORSKI VINOGRAD

Na žutom brijegu zori vinograd
pod kasnim suncem jesenjim
i sniva zlatni san.
Široko lišće šušti beskrajno
i skriva teške grozdove.
Na žutom brijegu zori vinograd
i trsje miju kiše žute prašine.
Pod svakim trsom sjedi starčić sijed,
patuljak šareni,
i bičem tjera ose, pčele ptičice,
i čuva zrele grozdove.
Već krajem idu mutni oblaci,
već zadnji dani sunca prolaze
u magle jesenje,
već sunce umire.
Na žutom brijegu zori vinograd
pod hladnim bijelim plohama,
i sniva zlatni san.

Gustav Krklec

VESPER

Tiho, tiho - tiše ko izmoren junak
Na zapadu tamo sunce mrije, gasne.
Po našem se kraju hvata suton sivi
I izniču sjenke i zvijezde jasne.

A daleki toranj naše stare crkve
Tupo u vis zuri...Tamo djeva neka
Šeta mirnom stazom, jednu pjesmu pjeva
Razliježe se sjetno melodija meka.

Tik - tak, sahat bije, sad će zatalasat
Zvon kroz polutamu...Ona djeva sada
Ide amo k meni. Na dušu mi meku
I sanjarsku dušu bol otajna pada.

Antun Branko Šimić

Motovun

POKOJ

Sunce klone, narav šuti
Iza težkog danjeg rada;
Ništa sladki mir ne muti,
Van što slavulj pjesme sklada;
Trudnu zemlju mračak skriva:
Moja draga tiho sniva!

Bura vije, vjetar šumi,
Ko da s tuge sav sviet jeca;
Oko mene grobni humi,
A trudna mi noga kleca: -
Oh, umini, muko živa,
Moja draga tiho sniva!

August Harambašić

Hum

TUGA

U djetinjskoj svojoj dobi
Ljubio sam djevu milu,
Ter se nado sretnoj kobi
Na njezinu divnu krilu,

Ko što cviet se rosi nada,
Kad nastane proljet mlada.
A minule želje zlate,
kano ruže posred luga,

Kad sve cvieće već ocvate, -
A ostala samo tuga;
U grob pala moja draga,
U prah zemski suza blaga.

August Harambašić 

Hum

VJERA, UFANJE, LJUBAV

Ko klisura usred sinjeg mora,
Što no smjelo pod oblake siže,
Kano jaki stupac od mramora,
Što ponosno u vis glavu diže:

Tako vjera čusta, pouzdana
Tvrdjava je nikad nepredana,
Oklop tvrdi što ti dušu brani,
Pouzdanjem čvrstim što ju hrani.

A kad svjetskog komešanja vali,
Kad urnebes ovog svieta strasti,
Kada bura hoće da uvali,
I klisuru tvrdu upropasti:

Tad ufanja božanstvenim žarom
Uzplamti nam srce divnim čarom,
Ne prezamo: klisura je jaka,
Ne može je zloba svladat paka!

Pa u milju duše razdragane
Divan cvietak ljubavi nam niče,
Usred tušte misli uzrujane
Iz srca nam rajski poziv kliče:

Vjeruj stalno, vjerom ne okreni,
Ufanja nek stručak se zeleni,
A ljubavi neka žarki plamen
Viel ti grije hladnog svieta kamen!

Franjo Ciraki

Rovinj, Crkva Sv Eufemije

HRISTOVA SLIKA

O stijeni slika visi, stara slika Hrista Boga,
Naslikana na Golgoti čemernoga nekog dana;
Jadnik ju je mnogi gledo sa patničkog svoga loga
I blag mu je cjelov primo izblijedjelih sa usana.

Dolazaše vazdan sunce, da miluje Nazarenca,
U raskošnim haljinama, da ga pita, je l’ ga boli,
Da mu teške rane kiti svetokrugom zlatna vijenca
I da mu se blagoj misli vječno klanja, vječno moli.

A Hrist se je svakog dana milo na sve osmješkivo,
Micale se usne žive – oprost sami, ljubav sama –
Kao kad je s brda nekad dragom riječi sve cjelivo
Il milovo meke kose na malenim glavicama.

Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu sinu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo, da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Silvije Strahimir Kranjčević

Poreč, Eufrazijeva bazilika

U ZORI, NA OCEANU

Uvode je sve, kako poli nas
za to mislin svo jutro na vas;
i brajde, i vrtli, i krovi od hiž,
i jarboli brodi ki su puni mriž,
jutro kad se riba raskrciva
kada zora po pučini pliva.

Po kuverti tuku drivenjaki
i paranak pune sprte diže
raži, moli, lovi, ča riblje lipote
dva dupina našla su se tote,
duge kako telce, na vozić hi vode,
riba već je gori, sada peru brode.

Svi su već na suhen plodi oceana,
finjena je muka jene zimske noći,
ribari široki još te prija dana
na svojen ognjištu grijati se moći.
Ja ću još na rivi jarbole brojiti
po noći, po dnevu vajk prez doma biti.

Mate Balota

Vrsar

ROŽENICE

Na svaken samlju, na svaken piru
nikad su kantale.
Od bogzna kega vika su tarankale
po cija dan. Svirači nisu znali miru.

Vajk su naši dani teški bili,
prazni žepi i žuljavi dlani,
mučan nan je bija kruh naš svakidanji,
ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.

Kašu su jili naši stari i brmeč su brstili,
stariće ovsa prodavali da kupe malo soli,
ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta:
"Rodila loza grozda dva."

Velike sopele svire već miljare lit,
kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine,
kamogod se krenemo oni gredu s nami,
glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.

Mate Balota

Roč, Istra

POZDRAV UNIMA DOMA

Putuj sada pismo moje u krajeve drage naše
pozdravi mi svu rodbinu i matere, ke se plaše.
Pozdravi mi sve kružere i glavice lipe moje,
pozdravi mi sve vršnjake, ki se sada za nas boje.

Pozdravi mi male doce, i škaljave trudne njive,
i divojke po balkunih, i njihove oči žive.
Pozdravi mi sve kantune i kamenje od gromače,
i zazibaj svaku zipku di kakovo dite plače.

Pozdravi mi sve težake, naše starce i mladiće,
svima reči: pokle zime vajka dojde pramaliće.
Sve je naše priko mora, kadigod su trde ruke,
sve je naše po svoj zemlji, ča ima kakove muke.

Pozdravi mi tihe drage i po pustih stranah pute,
samo kad na njih pomislim, oči mi se već zamute.
Ma kuraja, lipi moji, ne dajte na sebi znati,
da ne gleda tuje oko, kako vaše srce pati.

Mate Balota

Hum, Istra

KOŠULJA

Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim.

Zvonimir Golob

Rovinj

SJEĆANJE

Slavi blago veče predjesenjih dana,
Sjedim na klupi. Šturci skriveni u travi.
Nebo krišom skriva svoj ogrtač plavi.
Uvenulo lišće pada žuto s grana.

Sjedim u tišini, sam. Gledam kroz granje,
Gdje zapada sunce, nebo se crveni;
Nevesele misli, potajno, u meni
Počinju da bude daleko sjećanje:

Na toj istoj klupi, gdje sam sjedim sada,
Pričah nekad s tobom...Tad bih dolazio
Često k našoj klupi, i sam odlazio
Od dragoga mjesta, žalostan, polako...

Dani sreće vratit ne će se nikada!
Oni su iščezli sa zemljina lica.
U sjećanju mi živi plava gospojica,
I zaboravit je ne mogu nikako.

Dragutin Tadijanović

Poreč

PJESMA PRALJE

Od jutra pa do mraka perem
rublje koje nije moje
i na njem svoje ruke derem:
za drugog dajem dane svoje.

O moje ruke, tužne ruke,
navorane, pune žilja,
pretrpjele su mnog emuke,
a za me nisu našle cilja!

Rastrgat se tužna sva ću,
a ne ću naći milost neba!
Daleko moja djeca plaču
i gola mole koru hljeba.

I tako tužno ide vrijene,
oblaci u oku dana
i svijetla gasnu na dnu mene -
I tako raste moja rana!

Kad perem svilu finog rublja
tad veće moje su samoće
i moja suzna žalkost dublja:
za djecu srce Sunca hoće.

I tad u pjeni od sapuna
pod prstima su iskre zvijezda,
a u srcu mom strasna buna
za obranu mog malog gnijezda!    

Vladimir Kovačić

Baška Voda

LJUBAVNA PJESMA

Oblaci su putovali
i dane
i noći,
a ja sam sanjao o Tebi
u svojoj samoći.

Bila si moja madona
i ja
bio sam Tvoj vitez:
ludi pjesnik trubadur
iz davnih i mrtvih vremena.

A danas? -
Sve je to, srce, prošlo.
Vraćam se drugovima.
Ti si tek uspomena,
koju pobožno nosim u časove tuge
kao što žene nose u svoje nemire duge
medaljone s likom dragih mrtvaca o vratu.

Večer u  sobi.
Zlokobno blista kazaljka na satu
i ljubavna pjesma u posljednjim mrije akordima.

Vladimir Kovačić 

Opatija

SVIJETLA NOĆ

Ja znam, nad gradom već je crna noć,
i vjetar gasi redom
svjetiljke.

U tami sobe slušam riječi srca
i slutnje tijela, što u čudo rastu,
i ludost krvi,
što se razgara.

U tami šutim:
mislim na Tebe.

Sve strvari, draga, sve su dobra djeca
i noćas šute, tiho poštuju;

sve stvari noćas toplo miluju
našu ljubav.

O neću, draga, noćas paliti svjetiljku,
a ipak, sjat će moji prozori;
ipak, topli traci njihovi
topit će tamu - 

Jer sam ja nisma! Ti si u meni,
i oganj srca moga rumeni
u svjetlost me obraća samu!...

Vladimir Kovačić

Vrsar

MORE

I more se mora
Jednom odmoriti.
Ne može se uvijek
S vjetrovima boriti

A kad more zaspi
Ono se i tada lagano njiše.

To je zato
Što i u snu
duboko još diše.

Zlata Kolarić-Kišur

 

 

Rovinj

PRIZNANJE

Teci, dušo, božje vrelo, teci
U zahvalnost Boga previšnjega,
Stvorova mu pridruži se jeci
Što se njemu svud odzivlju s njega!

Hvale glasom priznaj mu i reci:
I ja, Bože, tvoja sam biljega.
Sitna kaplja, krijesnica u rijeci
Tvoga svijetla vijekom tekućega!

Po tebi sam tvog obraza slika,
Posestrima tvojijeh duhova;
Po tebi sam divna i velika,

Tvorna sila umnijeh tvorova;
Po tebi sam zemskijeh stvora dika,
Neumrla iznimka njihova!

Petar Preradović

Visovac - Krka

MIRUJ. MIRUJ, SRCE MOJE!

Tko je, srce, u te dirno
    Da si tako sad nemirno?
    Kao ptica u zatvoru
    Za svijetom te želje moru:
    Nij' u svijetu nebo tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Ne udaraj toli jako,
    Razbit možeš prsi lako:
    Preslabe su, izmučene,
    A da puknu, bez koprene
    Bile bi sve rane tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Ah, stisni se u svom kutu
    I pregori želju ljutu;
    Tople su ti ove grudi,
    Sebični su vani ljudi:
    Svaki grije srce svoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Oj, mahni se svijeta, ma'ni,
    U bolesti šta ćeš vani?
    Svijet boluje vijek dovijeka,
    Ni sam za se nema lijeka
    Kamol' za bol rane tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

U svijetu bi bokče bilo,
    Plačuć prage oblazilo,
    Svak bi mislio da ti treba
    Za utjehu mrva hljeba.
    Tko bi pozno suze tvoje?
        Miruj, miruj, srce moje!

Znam ja, ti bi mah na vrata
    Poletjelo tvoga zlata!
    Nije Milka tvoja više,
    Već za drugog ona diše,
    Drugi ljubi zlato moje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Petar Preradović

Solin

POČETAK LJUBAVI

Mnogo puti već sam razmišljao,
Ne bih li se sjetio na danak,
Kad iz svoje slobode sam pao,
Duh sapeo u ljubovni sanak;

Kad najprije gipka mi misao
Ovila se uz svoj život tanak
Kao bršljan, koji se sastao
S kojim stablom vječni u sastanak.

Za tim znanjem zalud sam hodio,
Vrijeme gubiv u taštoj zabavi:
Nijesam mogo tog se doznat dana.

Ah, tko čas zna, kad se je rodio?
U početku žića i ljubavi
Naša pamet leži uspavana!

Petar Preradović

Solin

HOSANA

Ljeto i život!… Sunčani dragulji
Sjaje se sjajem žeženoga zlata.
Pjevaju ljupko veseli slavulji;
S pjesme se nova radost srca hvata.

Dokle sve tako bujno život cvjeta,
S radosti dršće svakog stabla grana.
Čuj! nedaleko poklik mnoštva svijeta
Ori se burno: “Hosana! – Hosana!-”

Plavi se lazur poput oceana.
S posmijehom vedrim raskošnoga ljeta,
S poklikom burnim radosnoga svijeta.

Nebesa šapću tiho Himnos sveti:
Slavu nek brujnu gore i vrleti
“Gospode, Tebi!… Hosana – Hosana!-”

Antun Branko Šimić

Visovac - Krka 

HERAKLOVA LUKA

Kamen po sličnosti

mjeri svoje prekomorje

kamen iz velike lomljave

bog u stijeni

uglazbljen kao najjasniji

ulomljen razdan

kamen koji mudro stari

koji zamjenjuje sve bjeline

ispod trajne škripe

Rasohe Rasohe

Jakša Fiamengo

PREDVEČERJE

Na pustom morskom žalu
Sjedjah samotan i zamišljen jako.
Sunce pada niže te niže i baca
Žarko crvene trake na vodu;
A bieli, golemi valovi
Pjene se u plimi,
Buče i šume sve bliže i bliže,
Čudna li glasa: sad šapat, sad pisak,
Sad smieh, sad mrmor, sad šumni uzdah.
A kadšto ko davna pjesma uz kolievku
Meni se pričinja kao da slušam
Davne zamrle bajke,
Stoljetne krasne priče,
Koje sam nekad kao dječarac
Slušo iz usta drugova svojih,
Kada bi ljetne večeri koje
Sjedjeli na stubam' kamenim, kućnim,
Da si skromne pričamo priče,
Zgureni, malena napeta srca
I mudra znalična oka, -
Dok bi odrasle djevojke tamo
Sjedjele uz prozor nam nasuprot
Usred mirisna, gojena cvieća,
Same ko ruže, rumena lica,
Smiešeć se tiho u mjesečevom sjaju.

Franjo Ciraki

Solin

PONOĆ

U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? -
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.

Milan Begović

Split