BOJIM SE PUSTINJE

Bojim se pustinje,
koja se pokazuje i nestaje
pred nama. I izranja i uranja. I nestaje
pred nama, koja urliče.
Bojim se naših ruku, koje vape, koje se slamaju,
koje plaču i nestaju u nama. Bojim se
našega zalaska za čvorove godina, za rubove
mira. Bojim se, jako se bojim
žute zmije ludila, koja bi mogla
opasati zemlju i stezati je
svojim snažnim mišićima. Bojim se
da ostane drveće boso, da zaplače
planina, da svijet zaboravi
trave, da djeca zapamte
vukove. Bojim se gusjenice zime
koja se grči i mota u sebi
proljeće. Bojim se da ožive
noževi i da zaplešu stupovi
krvi, jer ću poludjeti nevino
(i moja će mrtva
braća plakati za mnom).
Bojim se tuđih
nepoznatih riječi, koje bi značile
zloću. Bojim se da umore zanesene
ruke djevojke, da udave svijetlu
boju rađanja i da
izdaju mir. Bojim se, da zauzdaju djevičanstvo
Zemlje i da zavijaju za njom:
"Bludnice".

Josip Pupačić

Kaštel Gomilica