SAD POZNAJEM SVOJ PUT

Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed.
U mom začetku već su bila mrtva tkiva,
širila su se u živomu ustrojstvu,
uskoro će prevladati.
A kad umrem,
ostat će u meni živih predjela,
u meni mrtvom nešto živog tkiva.
I dugo još ono će tinjati,
dok sasvim ne ugine,
dok ne strunem,
dok se prometnem u što sam bio,
od čega jesam,
da od mojeg gnoja bude tmurna zemlja,
klasje ili loza.
Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed:
u mijeni tvari uvijek drugi oblik.

Dubravko Horvatić

Kaštela. Biblijski vrt - Jabuka Kažimira Hraste

I KAD SE NAPOKON SRAZE

I kad se napokon sraze te ljute vojske,
te mržnje što od pamtivijeka spremaju se za kreševo,
za strašni pokolj a ne tek neznatan okršaj,
i kad se izmiješaju koplja i stijegovi,
tutanj kopita i jauk iz lomnih grla,
kad započe se napokon ta odlučna bitka,
vidjet će se kako stojim na najvišoj kuli,
braneći grad što s mukom sam ga dizao,
vidjet će se kako jurišam na razornom troju,
napadajuć bedem što priječi mi put,
i vidjet će se kako s gnjevom gađam
sebe pod gradom,
sa srdžbom kako gađam
sebe na kuli,
i kako od vlastita oružja ginem,
od vlastite ruke u najžešćem boju,
ja pod gradom i ja na gradu,
ne saznavši nikad ishoda bitke,
ne doživjevši nikad njezin kraj.

Dubravko Horvatić

Trogir

NIJEDAN OD MOJIH GRADOVA

Nijedan od mojih gradova nije odolio.
Sazdao sam mnoštvo utvrda ali svako od tih zdanja
sravnili ste sa zemljom,
svakom od tih zdanja srušili ste temelje.
Jednom se spasih bijegom,
drugi put ste me ubili,
kadikad sam molio za milost, razdranih haljina,
a vezav oko sebe kostrijet, morao sam klečati
pred vama.
Tako je to trajalo godinama:
razbijao sam stijene, valjao kamenje,
bilo na plićacima rijeka, bilo na utrinama,
bilo na strmim litima,
dizao sam neprobojne bedeme.
Ali kako bih dozidao kula,
ostajalo mi je tek da izgledam kad će nahrupiti
vaše vojske.
Evo, makar sam već star i kusast,
natiskujte se za mnom,
puštajte za mnom kraguje i psine,
ali moram vam odoljeti, pa ma samo svojom kožom,
pa ma samo svojim zubima.
Odlazim gdje još nije stupila vaša noga:
od divljih žita mijestit ću svoju pogaču.

Dubravko Horvatić

Solin - Gradina

OVO JE NAJTVRĐI OD SVIJU GRADOVA

Ovo je najtvrđi od sviju gradova.
Takvih bedeme, da ih nikakva sulica ne može probiti.
I ma koliko napadači bili srčani,
sustat će pod kišom krhotina svog vlastitog oružja,
koje se visoko na kulama lama.
I ma koliko se nadali,
skupit će jednog dana preostale čete da zauvijek odu.
Kako se samo gordo,
kako samosvjesno diže!
Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši
od sviju gradova.
I ne preostaje mi
nego da psujem i mahnito grčim pesti.

Dubravko Horvatić

Zadar - Kapetanova kula

S KOLJENA NA KOLJENO

S koljena na koljeno opsjedamo ovaj grad,
jurišamo na iste bedeme
kunemo iste kule,
s koljena na koljeno navaljujemo vatre
potkapamo lagume, veremo se ovim tvrdinama,
s koljena na koljeno lomimo koplja i teške sprave
o zidove.
Bilo ih je, kažu stare pjesme, koje su već vidjeli na kulama,
no survaše se nazad dolje,
pred noge ratnika, kao gromom ošinuti.
Tisuću već godina grad je neosvojiv,
zidine stoje mada ih nitko ne brani.
Sad jurišamo mi još zeleni,
namriješe nam u amanet da na glavnoj kuli razvijemo stijeg,
jurišamo zakrvavljenih očiju,
oklopi su nam već hrđavi od znoja,
jurišamo i za žege i za mraza,
a zidine stoje silne i stamene,
zidine stoje kao i pred tisuću godina.
Udaramo, a svatko od nas u srcu huli:
ima li iza zidina uopće grad?

Dubravko Horvatić

Solin - Salona

DOMOVINA

To je ta zemlja: kamen i lapor
grm što se rastom muči
livada što kao konjic jezdi
duboko more, močvara što bi u dubinu
vrhunac i prodol što u hladu trune .
To je ta zemlja: svatko od nas
tako stamen i tako loman
svatko sa svojih tisuću godina
a tek se s mukom rađa
svatko tako podatan i tako neukrotiv.
To je naše tijelo, naše lice i naš duh,
To je ta zemlja, uznosita i dražena.

Dubravko Horvatić

Biograd na Moru - Spomenik Kralju Tomislavu postavljen za 1000-godina od krunidbe (925-1925)