STRANAC

Ovo nije moj svijet. Iz silne daljine sam došao. Nitko me ovjde ne poznaje. Nitko nema prema meni ljubavi. Ni čovjek star koji stoji pod drvetom i sličan je mom ocu, nije moj otac. I žena žalosna što se, tražeći nečije lice u vodi, nad obalu naginje i liči mojoj majci, nije moja majka. Mladić, mojeg rasta koji leži bez glasa na zemlji i naliči mom bratu, nije moj brat. I ljepotica koja mi ide u susret nasmijana, svijetlih očiju, lijepe kose, i nalik je mojoj zaručnici, nije moja zaručnica. Nijedna od brojnih žena koje idu pod bedemima ovoga grada ne prepoznaje me.

Nevidljivo je moje lice i nestvarno je moje tijelo. Stoga me nitko i ne pozdravlja, nitko i ne nudi kruha i soli. Nitko prašinu s ramena ne otrese. Nitko vrata ne otvara. Ne znaju što će sa mnom u ovom gradu, u koji sam slučajno došao. Čude se, gledaju me u nevjerici, smiju mi se. Tjeraju me motkama i kamenjem. Kako im razjasniti da sam u zemlji vlastitoj?

Zlatko Tomičić

Split - Peristil

HRVATSKA, FENIX, PTICO LJUBAVI

Stvaratelj Pakla i Raja
našao je Jedinu
koja vodi iz Šume k Suncu.

Veliki igrač
doveo je Sina
koji je Oca osvetio
i materi oprostio.

Potomak Telifasin
priveo je Lutaoca tragom jarčevim
do zlatnog žrtvenika Ljepote
na obali neumrle Helade.

Kad naši predci na obalu mora dođoše
s mačevima, kopljima i bojnim sjekirama
u ruci, pod šljemovima i šubarama, kapama
okićenim krilima ptica i rogovoma volujskim;
na konjima i kolima
mati je podigla sina da vidi obale
nove domaje.
Poglavica Hrvat je uzdigao ruku.
Pradid Sviolad nas doveo dotud
a kral Kluk mačem pokazao put
prama svijetu gdje ćemo biti sretni
i patiti.

Sve što je bilo, to je oprošteno.
Kvas i voda s neba.
Vino teče u usta.
Ulje se cijedi tijelima drvenim.
Mirišu šume u kojima je igrao
ples pastira bog kozonogi.

Iz gradskih žila zemlja se hrani.
Iz ljudskih tijela zemlja se rađa.
Iz zemlje izlaze ljudi puni kao klasovi.
Tijelo se rađa u pravednoj pšenici.
Krv se kupi u vinogradu.
Pravica opstoji nepokvarena u kruhu.

Krist, bog ove zemlje, hodi
po poljima hrvatskim.

To je siromašan mladić
koji je darovao
svoje haljine vojnicima,
svoje tijelo prijateljima,
svoju krv neutješnima,
svoj život bojažljivima,
svoj ponos ženama
koje su ga oplakivale.

Obnavlja se svakog dana u zemlji našoj,
u polju našem kao bog pretvorbe,
u kruhu
i u vinu,
što ga jedu i piju danomice:
skromni seljaci Hercegovine,
vinogradari u Dalmaciji,
ovčari u Lici,
konjari slavonski,
u kruhu i u vinu poštuju učitelja.

U spomen siromašnih mučenika
iz Žitnika, Uskoplja
i Trebarjeva:
prvi, prorok našeg puka i branitelj,
uskrisitelj svjetla naše domovine,
Otac domovine, drugi, svećenik Crvene Hrvatske
i treći novi Matija Gubec.

Hrvatska se sja u Kristu
- od Ahila do Helene -
i u Suncu,
u riječima davnog proroka
u haomi,
ispod brda u ravnici Persepolisovoj,
na polju solinskom i na obali Nina,
za dobru misao,
za zakon istine,
za vlast nad carstvom ljubavi,
za strpljivost i vjeru,
za dobrobit i opstojnost,
za besmrtnost
uime koje se moli puk hrvatski
na koljenima usred podneva,
i muče tele Bika i Djevice.
Ognjeni trag se pokazuje na nebu
poput repatice bezdane nevolje.
Za biće koje pjeva bez umora
u patnji i u otporu
kao ptica koja se
od stoljeća do stoljeća
rađa iz Pepela.

Zlatko Tomičić

Solin - Salona

MOJA ZEMLJA

Ja sam vuk i medvjed, orao i zmija,
ovo je moj svijet, ovo je moja domaja.
Ovdje sam ja gospodar, gdje trava vječnosti klija
i gdje je sunce zakon i tajna čuvana od zmaja.

Nema zemlje nad ovom zemljom božanskom
i zraka nema koji je čist i plodonosan.
Samo tu je moj svijet i miriše mišlju lanjskom,
stoji sveti hrast i jasen se uzdiže rosan.

Ja sam ovaj kamen i ova voda živa
i uz mene se javlja Velebita san.
U svemu ja živim i sve u meni se skriva.

Ja sam svaka biljka i svaki tajni poziv.
Ovo je moja zemlja i ja sam njezin ban.
I stoga ja okrećem glavu na svaki tajni odziv.

Zlatko Tomičić

Marune - Velebit - pogled na Masleničko ždrilo

ZEMLJA

Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.
U maglama skriva lice, proteže se , al' ne usta.
Jošte leže i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.

Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.

Zlatko Tomičić

Plitvice - Prošćansko jezero

HRVATSKA, LJUBAVI MOJA

Hrvatska, ljubavi moja,
i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam tvoje ime
i tvoj sjaj.

Hrvatska, djevojko moja,
svuda mislim na tebe,
u svakoj zemlji te sanjam,
u svaki nosim te kraj.

Hrvatska, gujo pod kamenom,
s golim trokutima i ilirskim mjesecom
- tko na te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.

Hrvatska, zvijezdo na nebu,
tvojom pomoću stekoh sile svijeta,
svjetlost jesi što pada na ruke
iz tijela i krvi raspetoga Boga.

Zlatko Tomičić

Plitvice