GALIOTOVA PESAN

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
                                                      More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
                                                      More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
                                                      More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
                                                      More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
                                                     Trajna, nina, nena!"

Vladimir Nazor

Split

U BOJ, U BOJ!

U boj, u boj! Mač iz toka, bane, nek dušman zna kako mremo mi!
Grad naš već gori, stiže do nas već žar: rik njihov ori, bijesan je njihov jar!
K'o požar taj grudi naše plamte, utiša rik mača naših zvek! K'o bratac brata Zrinskog poljub'te svi! Za njim na vrata, vjerni junaci vi!

Sad, braćo! Pun'mo puške, samokrese, naše grome, naše trijese, neka ore, ruše, more! Brus'mo ljute naše mače, neka sijeku jače, jače! Pun'mo puške, samokrese, naše grome, naše trijese, neka ore, ruše, more!

Sad zbogom bud', dome naš zauvijek, oj, zbogom, od svud i svud na te dušman ide prijek. I već u grob sveti trup sklada tvoj, al' neće! Za te sin svak u boj se kreće! Dome naš, ti vijekom stoj!

Hajd' u boj, u boj! Za dom, za dom sad u boj! Ma paklena mnoš na nj diže svoj nož; Hajd' u boj! Nas mal, al' hrabar je broj! Tko, tko će ga strt'? Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past'!

Franjo pl. Marković
 

Trogir - Petar Berislavić, hrvatski biskup i ban, rođen u Trogiru 1475. poginuo u brobi s Turcima 1520.

HRVATSKA DOMOVINA (LIJEPA NAŠA)

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda česna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga prsa, blage noći,
Toplo ljeto, toplo djelo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi;-
To je naša domovina!

Ženju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji:

Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje;--
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pjesme glasno brijeg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,
I na brdu i v dolini,
Plešu mlađi sve okolo;--
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li Unu skriva?
Ni l’ to naših jauk turobni?
Tko li moleč smrt naziva?
Il slobodni, il su robni?

"Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdi su naši!"

Buči bura, magli projde,--
Puca zora, tmina bježi,--
Tuga mine, radost dojde,--
Zdravo slobost—dušman leži!

Veseli se, tužna mati,
Padoše ti vrli sini,
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljaše krvcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci
Nit ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, svijetu reci:
Da svog doma Hrvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije!

Antun Mihanović 

Trogir

BIJEG LJUBAVNIKA

Kažem ti, moramo odmah otići
Kuda - to ćemo kasnije odlučiti
Glavno je da što prije krenemo
Osjećam kako mi utroba počinje da
     gnjije

Oči presušile i vise poput spaljenoga
     lišća
Sat srca zaostaje; - već se jedva
     čuje
Zar da mi je žao što grob svoj
     napuštam
Što mogu ako je nekome lijepo
     u njemu

Daj, ne oteži ljubavi
Do vraga i kovčezi - sigurno su već
     zaraženi
Ali nećemo drumom - mogle bi nas
     zasjede
Poći ćemo ljepšim putem - između
     zvijezda

Slavko Mihalić 

Splitski Aerodrom

ZVONIMIROVA LAĐA

Još je tu. - Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mladte sa svih strana,

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragova
Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakova
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:
"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,
Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uvijek na me
Tvoj se ljuti bijes obara?"

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: Oh, ta slika,
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"

Sanja lijepim o zemljama,
Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

A lađa se snažno trza:
"Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,
I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
i jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje,
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al' još tu je.

Vladimir Nazor 

Zadar

MOLITVA NA MORU

O Bože, koji dade nam u baštinu
Najslađu zemlju i more najgorčije,
Daj nam i milost, da sveđ mogli budemo
                    Tu masnu grudu orati,
                    Taj tvrdi kamen lomiti,
                    Tim sinjim morem ploviti!
O Bože, daj nam ljutih suza potoke,
Da more naše postane još gorčije
Za tuđa usta, - pa ćemo te slaviti,
                    U dane sreće, šuštanjem
                    Pješčanih žala, pučinskih
                    Oluja divljim pjesmama!

Vladimir Nazor

Rogoznica

LISINSKI U PRAGU

Kao da je Hrvatska odmah iza Hradčana.
Još bliže: ide noću Karlovom ulicom
prema zvjezdanoj Vltavi.
Zemlja bačena u grabežljive ruke
negdje daleko na jugu,
prevarena, isprebijana, raskomadana,
kuca na prozor ojađenog Lisinskoga.

Takvoj tko se ne bi vratio.
Tko je ne bi ukletu
nosio sa sobom u paničnom bijegu.
Pusti te najprije da zaboraviš
a onda se javi iz svakog jauka.
Jedina koja ti ništa ne može dati
i jedina kojoj bi se do smrti davao.

Kao da Hrvatska ide s tobom
sjajnim Vaclavskim trgom.
Blijeda u otrcanoj haljini.
Ali sva se radost začinje i svršava
u njezinim grozničavim očima.
Uzalud sva rasuta blaga
kad žudiš jedino njezinu slobodu.

Večer iznad Praga. Blaženi mirisi
hrvatskih polja i voda. U strasnom krugu
prijatelj si svakoj stvari. I uzmeš li
u ruku čašu vina
il samo takneš tipku pianina
doznaš svoju sudbinu:
ti neprekidno ideš
jednim čistim tragom.

Slavko Mihalić

Praha

SRCE

Na krilu vjetra raskidano pismo
žudnje su moje. Mi se sreli nismo

I nećemo se nikad više sresti
na tihoj stazi, ni na tvrdoj cesti.

Niti će grudi žedne da utaže
žeđu: taj teret što ga spomen slaže

sve dublje na dno bića i sve brže.
Plamsaji vreli sveg me biju, prže.

Smiri se, srce! Zašto tako plamtiš,
zašto izgaraš? O srce, zašto pamtiš?

Gustav Krklec

Rogoznica

OTOCI, U SNU

Ima jedno more i na tom moru gora
i u toj gori vatra i u toj vatri voda
i u toj vodi grana i na toj grani
ptica i na toj ptici krila

Sunce, ne probudi me

Jure Kaštelan

Rogoznica - pogled na otočić Lukvenjak

ISPOVIJEST

Moj je patron sveti Antun
- Znaš - iz Padove:
Onaj što se vazda brine
Za ženske radove.

Gospođi se, tako,
što je S nekim hodila,
Desilo, te bebicu je
Od Ante dobila.

Ne od Ante Starčevića
- To s' razumije! -
Već od drugog fićfirića
Što sve to umije.

Moj je patron sveti Antun
- Znaš - iz Padove:
Onaj što se Bogu moli
Za lijepe radove.

Antun Gustav Matoš

Podstrana - Sveti Ante

  

JA TE VOLIM

Ja te volim
vrlo jednostavno
poput stupa
uz koji se veže da ne padne
mlada grana

ja te volim
tako obično
ko što je onaj crni kruh
koji jutrom jedemo zajedno
dobar gladnome čovjeku

i posve potajno
da nitko ne zna
ja te volim negdje među zvijezdama
u visokoj plavoj svjetlosti
gdje vrijeme više nema svoje značenje
i svake noći dok ti spavaš
ja stojim tamo i već te dugo čekam

Nikica Petrak

Solin - Stara Salona

ONA DOLAZI

Ona dolazi do mene
kroz visoku travu
kroz visoku travu do kukova
ona dolazi do mene
dugim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak

Ona dolazi meni
meni na sastanak
ona dolazi na sastanak
kroz dugu travu
travu što draži
travu što liježe
pod njenim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak

Ima crnu kosu
od ramena do tjemena
ima crnu kosu
i lišće bukava
liježe joj na nju
Ona ima male
tamne mamile ona dolazi k meni
k meni na sastanak
još uvijek dolazi
k meni na sastanak

A ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam si probio
grkljan klinom
A ja sam se pribio o bukvu
a ja sam se pribio
pribio o bukvu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u modru libelu
a ja je uopće
uopće ne čekam
a ja sam se pretvorio
a ja sam se pretvorio
a ona ima
male mamile
a ona ima
prsa do toraksa
a ona ima
kosu do tjemena
a ona ima
noge do kukova

a ona dolazi
meni na sastanak
kroz visoku travu.

Ivan Slamnig 

Solin - Salona

PRATNJA

Pažljivo sam te pratila, da te ne uznemirim,
pažljivo sam ti govorila, birajući riječi;
to je bio moj glas na početku aleje, moj glas
na kraju, uz svako stablo praznog drvoreda.

Dodirnuh ti zatiljak spuštenom granom bagrema,
da znaš, moja je grana, moj bagrem, moj kesten,
moja kratka kosa urasla u zimzelen,
moja obla ruka u ogradi klupe.

Jasno sam šaptala, da razanaješ riječi,
da ne misliš da je trava, jer nije bila trava;
ko sag sam se prostirala među oštrim vlatima,
šuštanjem uglazbljujuć kucanje tvojih peta.

U trokutima tame među svjetiljkama,
prišla sam sasvim do tvog lica grudima,
da ne misliš da je lišće, jer nije bilo lišće,
moje tamne grudi su bile, obrasle mahovinom.

Pomicala sam bedra pred tobom, iza tebe,
(i sasvim uza te kad bi dotaknuo stablo)
da ne misliš da je stablo, jer nije bilo stablo,
bokovi moji razigrani išli su u korak s tobom.

Pažljivo sam te pratila, zaklinjala, zvala,
izlažući se rosi, svjetiljkama, vjetru,
slučajnim prolaznicima u kasnom drvoredu,
s dubokim stidom prateći tvoje sljepilo,

tvoj dugi ignorantski prolazak.

Antun Šoljan

Solin

FELJTON MALIH NOVINA

Slušaj, brate! već mi vruće posta:

To su tajne jednog crnog mosta.

Na tom mostu uvijek voda teče —

Kako ono Zagorka nam reče.

Ovaj most i drugu tajnu imade —

S vodom krv iz njega curjet znade,

Pa ga zato Krvavijem zovu

Koji znaju crnu škulju ovu.

Šta ti nije na tom mostu bilo!

Jelo ti se tu i strašno pilo,

Ljubilo se ko u funtromanu,

U hotelu, u privatnom stanu,

Grofice su zavele barbire,

Kelnerice prave kavalire,

Krv je tekla s vodom i šampanjem,

Bankar se je špekulo s imanjem,

Hohštapler je guto bilijare,

Trbosjek je klao babe stare,

Pucale su prangije i bombe,

Zijevale su strašne katakombe,

Milijune Židovu su krali,

Kršćane su jeli kanibali,

Vešerice milovahu patre,

Opatice silovahu fratre...

Ovo istom krvav je početak,

Pa kad dođe tragični svršetak,

Zagreb će na Mostu Krvavome

Poginut u zadnjem grču svome.

Tu gdje mnogi zagrebački bedak

Mre za plaću —— tri filira redak,

Zagorko! od Krvavoga Mosta

Krvava ko Krvarić ti posta,

Zato stani, nemoj više klati,

Jer ćemo te Krvavicam zvati

Radi krvi što u novinama

U romanu kruto liješ nama!

Izreka u Tajni toj već svaka

Nosi parfum rijeke Medveščaka.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Krvavi most

I SAD TE GLEDAM

I sad te gledam.
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.

I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretvaraju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.

I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravo tek sad se znamo;

i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,

i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje

pa treba ići, dugo skupa ići:

bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati ni mi sami.

Nikica Petrak

Rogoznica

NESTVARNA LJUBAV

Je li zaista bio na tvome prozoru
onaj razbiti pitar što sada leži pod kamenim
mostom
na dnu Suhoga potoka?
Imao sam dvadeset godina i mislio sam da te volim,
i prezirao vode što umiju jedino teći
po izlokanim koritima u svitanja neočekivana i gola.

Ko stara violina, srebro u grlu cvrčka,
zvonio je taj potamnjeli glas,
i sa svakog stabla javljao se po jedan kos,
a ni sjetit se ne mogu zašto sam bio tužan
kada je smješak tvoj nestao s kraja usana,
i nisam ti umio reći
da sam to ja, dječak što je donedavno trčao bos.

A sada kad je trava već požutjela,
prekasno je da ti govorim to i ostalo o dlanima
punim srca
i da ti zrcalo svih tih bura u ruke dam.
Jer ni do sada nisam otkrio jesam li zbog potoka
što teče

tražio tvoju sliku na dnu svake vode.
Oprosti! Ja sam zaista mislio da te volim
i nisam shvaćao tvoje tišine ni tvoje sjete,
ali želje su ipak bile cjelovite i tek sada tu tajnu
znam.

Misliš li da mi je žao zbog rasutih zvijezda
ili da se radujem jeseni jedino radi jedrine grozdova
i da sa šturcima slavim ovu noć sjećanja?
Još uvijek putujem u susret cestama -
biser se jedino u moru roni -
i leti se, ti znaš, jedino na krilima.

I kad bih stigao na domak dalekoga grada,
tvoja ljubav i djetinjstvo što je bilo
možda bi se iznova učinilo gusto poput staroga vina
i snova kojima te sretah.
Ali daleko ima još dalje,
i ko će onda reći ljubav ili  - ne
između ta dva umora i jednoga jedinog hlada.

Marin Franičević

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija

U TRAVI

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim' žutima.

U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.

Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.

Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!

Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.

Antun Gustav Matoš
 

Kaštela
 

REVIJA I

Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, čemu dadoh glas.
Da sam, braćo, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
- Kažu - frigati će nas.

Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nađoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteši i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!

Jedan šmira, drugi kara,
 "Dobiti ćeš komesara",
Treći veli: "Ti si tat".
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Čini mi se, sve me vara:
Čuješ, Zagreb, hodi spat.

Još Hrvatska nij' propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam mećeju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.

Jedni su za Starčevića,
Drugi su za Tomašića,
Treći za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Živi Bog policiju!

Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.
Prosto zrakom ptica leti,
Teško j' živet, teže umreti,
Meso j' skuplje saki dan.

Plovi, plovi, moja lađo,
- Pameti ja još ne nađoh,
Ali nađoh čašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.

Makar stojiš, ti se krećeš,
Makar padaš, ljosnut nećeš,
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak će biti lupani.

Dugo već nam veli Pokret
Da će biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braćo mila,
Dugo već nas vodi sila
Narodne pol-litrike.

Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mučno, burno,
Hajd, junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
"Jadran" ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!

Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Zgrada Hrvatskog Sabora

TREŠNJA

Dok je visila
na grani,
ovako su joj
tekli dani:

Ponedjeljak - zeleni se.
U utorak - rumeni se.
U srijedu je - kao krv.
U četvrtak je - u njoj crv.
U petak je - puna meda
i čvorak je milo gleda.
U subotu - divna sva je.
U nedjelju - koštica je!

Stanislav Femenić

Kaštela

ARKA

Započinje zvučanje:
zvučanje niotkuda,
iz prašine.
Započinje dobar dan: dan iz sna.  
Nad blatom i nad zemljom, jer je
ostala bez glasa,
traje svjetlost koja je
i čovjekova i nije.
U starim dramama,
sred požara i na dnu ponora,
usred pomora, iza svih kraljeva,
ide luda i pjeva, ali pjeva.
Pred očima mu iskri i zvuči mu,
niotkuda.  
Za njim se vuče paun,
kljuca neke blatne sjemenke,
i odjednom, s krikom, širi svoj rep.
Za kratki tren silazi naga Nike
šumeći krilima,
nitko ne zna što je tu spašeno:
svi umru, svjetlost je dalje ustrajna,
iskri i zvuči još jače, vedra zauvijek.

Nikica Petrak 

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija- Noina arka autor Vasko Lipovac
 

STARA DJEVOJKA MARTA

Ona je čekala dane,
Dane, dane i dane.
          Zašto joj nisi svanuo
          Sunčani, lijepi dane?

Ona je čekala mjesece
Mjesece, mjesece, mjesece.
          Zašto je nisi poljubio
          Zeleni, srebrni mjeseče?

Ona je čekala godine,
Godine, godine, godine.
          Smiluj se, Majko Žalosti,
          Smiluj se, njoj, Gospodine!

Ona već čeka stoljeća,
Stoljeća, stoljeća, stoljeća.
          Više i ne čeka jaglace.
          Žute zvončiće proljeća.

Nikola Polić

Solin

VOLIM ŠKOLU

Volim školu kad cure trče bose,
Volim školu kada joj prkose.

Volim školu kad je odmor velik,
Kad od nogu u zidu tutnji čelik.

Volim školu kad smijehom odzvanja,
Volim kad se u klupama sanja.

Volim kada profe piju kavu,
Kad u rasol ne stavljaju mi glavu.

Volim školu kao dalekozor
Zbog pogleda što puca kroz prozor.

Volim školu više od svakog stana
Najviše volim je izvana.

Zvonimir Balog

Split

PUSTOLOVKA

Bila je bez domovine, bezimena i lijepa.
Prošlost je stvorila mirnoću tužnog stava.
I bijah opet dijete što pred nepoznatim tepa;
tajanstvene sudbine skrivaše hladna glava.

Bila je tiha, ko od mramora izvajana,
al kroz uzduh osjećah da ona vječnost dava
i lutah svima morima po oku njenog dana.
i šumama gustim, lijepim od zaborava.

Osjetih život u kretu jednog prama
te kose, koju milovahu mnoga čudna sunca,
i primih je u sebe, jer bješe tako sama
sa srcem koje za se u strašnoj noći bunca.

Bila je tiha, iako mnogo riječi
kroz govor zvonak u strepnji se naziralo;
svim putovima njenim ja nisam mogao prijeći;
pod prozorom je more o grebene udaralo.

Bila je čudna od života proživljenih,
s očima punim sna, što uvijek novo žude;
imala je pogleda gorkih i prestravljenih,
i osmjehe blage, što se svemu čude.

Stotine strasti u tajanstvenome nizu,
ljepotica mrtvih i nepoznatih žena,
oživljavahu u kretnji, i ona bješe blizu,
a ipak je u svom snu bila odvojena.

I samo tren se dala u prvom glasu,
u suzama joj pogled zasjao kroz tminu;
i sve mladosti što mru vidjeh u njenom stasu,
i raskošne brodove što tonu u pomrčinu.

Frano Alfirević

Zadar

SUNCE JE ZLATNIK

Za koji može kupiti radost
Patnik,
Za koji može dobiti nadu
Ratnik.
Sunce je moneta
Za koju se može kupiti
Život stabla i život cvijeta.
Mlado lišće može dobiti stari panj,
Dan i ljeto može se kupiti za nj.

Sunce je takva valuta
Da njime možemo kupovati
Bezbroj puta.
Kupimo li za nj cvjetnu livadu
Ili borovu uz more šumu,
Uvijek imamo istu sumu.
I ja kad sam bio bosonogi dječarac,
Sunce sam imao za džeparac.

A danas, kad imam cipele i hižicu,
Stavio sam sunce na štednu
Knjižicu.

Zvonimir Balog 

Zadar - Pozdrav Suncu

STAMBENE KRIZE

Stambene krize
U riba ne vladaju.

Vikendice im s
Neba padaju.

Zvonimir Balog

Marina kraj Trogira - Ribogojilište

SAMOTNA LIPA KRVI

Ti koga čekam na ovom ročištu u magli,
pod krošnjom svojih vena šćućurena,
zar Ti nisi došao prije mene
i prvi u sjenu stao?

I zar nisam ja, leđima ti okrenuta,
a otvorena svim stranama svijeta,
čekala Te i čekala,
Tebe koji si već bio tu -
pod lipom moje krvi, na sastanku
što se samo jednom uriče.

I toliko jako sam Te čekala
da je od toga drhtalo moćno deblo i kruna od orlova
te u tom šumu nisam čula zov
da se okrenem.

Obnevidjela od čekanja,
nisam li se grlila sa sjenama,
nisam li se grlila sa Tobom, ne prepoznavši Te
Tebe, koga radi dođoh prvi i posljednji put
pod samotnom lipom krvi.

Vesna Krmpotić

Solin

MENAŽERIJA

Vuk, hijena, lisica i slon,
A u oku kraljevskoga lava
Tinja pravog veličanstva slava:
Pala veličina - to je on,

Rob i martir ko Napoleon!
Pored lava tigar grozno spava,
Nosoroga boli zub i glava,
Dočim panter skače - strašan clown!

Očajne i tužne ove zvijeri sve su,
Urlaju od glada da se kosti tresu,
Samo huncut majmun, cinik kao prase,

Ne znajući, lupež, što je tuđa tuga,
 Bolima se tuđim bezbožnički ruga,
Praveći ko đavol paklene grimase.

Antun Gustav Matoš
 

Zagreb - ZOO Maksimir