DUBOKO NEGDJE

Duboko negdje
talog je zlih vračara.
(Nisu uzalud
bajkom hranili djetinjstva)
Pogled vještice,
strah od začarana mača.

I ponekad
kad prođemo cestom
i u sumrak ulica
razgrne ga
zvuk plača:

Možda krila
neuočene ptice.
Grana
mrakom obremenjena
Zamka
koju u zlom času
tvori lice.

Stanislava Adamić

Solin

KADA MI JE BILO PET

Kada mi je bilo pet
moj je bio svijet
jedna mi je lutka bila
mama i tata
i sve rase zemlje
Moje ruke gradovi
od kamena najljepše boje
i ulice lutaka
djeca ove lutke
i svi se vole.

Nije mi više pet
i začudo
svijet je manji.
I nema lutke
da me sjeća
I ja se igram lutke
i ne glumim
Ćutim da mi tijelo
nije više od mesa
i kreće se
               kao na žici
I svijet
da li stvarno takav ili ne
sav je u ulici.
Meni je više nego pet
A svijet je manji.
Čak umanjen krilima ptice.
I gradovi ne izrastaju iz dlana
I svijet se od lutki
                ne miče.

Stanislava Adamić

Split - knjižara Sv Dominika

OPORUKA

Iz stranice u stranicu
najavljujem oporuku:
Uštedu (u novcu ako ga bude)
potomcima
ako se potrude.
Psa - dobrotvorima.
Pjesme
onome tko se u pjesmu preseli.
Knjige, cijelu sobu
staračkom domu.
Lutku iz djetinjstva
siročetu iz sirotišta
Slikovnicu
što je stihovima oslikah
astronautu (još dječaku)
da se pustolovinim zvijezda zanese.
Violinu
    putujućem ciganu.
Očev klavir
nadležnima (ako ih ima)
da glazbom proglasim MIR
Svoju bistu - rodilištu.
Fotografiju vjetru
da je s oblacima raznese.

Stanislava Adamić

Split - Rodilište

MASKE

U povorci su. Zaglavljeni. Ukliješteni.
Nemojmo ih dodirnuti.
Koža im je slojevita.
Na površini ne boli.

Razbijmo lance. Raspršimo boje, neće teći krv.

Steže. Rasteže se . Gmiže.
Jedno tijelo. Bezglavo. Bezbroj ticala.
Od kose.

Uđimo. Makar parazitski.
Kroz sve oči koje ne možemo izbrojiti:
jer nema slike.
Potkožno.
Krvotočno.
Ne dopustimo krug.
Da tijelo bude klupko.
Nas će razmrskati.

Pritajimo se.
U sedamsto sedamdeset i sedmom zaokretu karnevala.

Nemojmo ih odmah zaustaviti.
Ustostručit će lice.
Sudarat će se u svim kostima.
U zglobovima će se prepoloviti.

Najzad, mora da postoji mjesto gdje su goli,
gdje boli -
gdje nema grimase.

Stanislava Adamić

Venezia

  

ČOVJEK JE PAO

Trčimo
s molbom u ruci
sa žalbom u stisnutoj šaci
Guramo
jedni druge pretječemo
Netko za jelo
Netko za opijelo
Čelo o čelo
Glava o kamen
Rukav o pljuvačku.

Promiče pogreb
Hrpa pijanaca buči
Rijeka vozila huči
Gdje su oči!
Gdje usta - zlatoutsa

Jedno se dijete zaletjelo
zaplelo o nečije štake

Čovjek je pao
Sa čuđenjem pogledao
I zaplakao.

Stanislava Adamić

Split

STARCI

Svaki dan
u isto doba
istu klupu miluju
isti govor raspleću
umor
i opsjenu
Od sjećanja rastu
do uzrasta djece
I čude se
kao da čuda nema
Sjena im je
mreža zvijezde.

Da danu
breme nosi
stazama
u kosi.

Stanislava Adamić

Split

ČOVJEK ŽENA DJEČAK I PAS

Ovdje iznad stropa
žive nepoznati
čovjek
žena
dječak
i pas
Dječaka po psu znam
Ženu po rublju koje vješa
dodirujući moje prozore
Čovjek je mislim pijanica
Hoda kao na štakama
i hrapav mu je glas.

Jedan kat više:
čovjek žena dječak i pas
I kuća ima više stanara
Oni se vide i ne vide
pozdravljaju ili šute
Pseto se na sva imena odazivlje
Voli da ga se pomiluje

U kući
samo kat više:
čovjek žena dječak i pas
Samo pas ima ime.

Stanislava Adamić

Split

ONAKO, U PROLAZU

Onako, u prolazu
ne sagledavamo
jedni druge.
I dodir je ponekad
vučja čeljust -
Usput uhvaćeni glas:
pasje režanje.
Ojađeni
ogađeni
htjeli bismo
da koža bude oklop,
usta bedem.

Priželjkujemo slučajnu česmu
makar na kraju.
Jednu granu
nad kamen nadvijenu.
Barem nagovještaj cvijeta,
dodir mahovine.

Ili samo tišinu.

Stanislava Adamić

Split

PAS

Pokunjen
skoro ljudski
u ulici
Došlo mi je
da ga slijedim
da mu se pseći priklonim
i budem pas -

Išao je
ne obazirući se
Kao da se svijet srozao u njemu
sa čovjekom najdublje

Ako psa boli
ćutih se tako pseći.

Stanislava Adamić

Makarska

MAČKA

Da sam mačka,
ne bih bila čovjek.
Al ja nisam mačka:
s mačkom sklupčana
sa strahom ljudi.
Da sam mačka,
bih li pjesmom
prela snoviđenja?
grebla dušu
filozofski ustremljena?
Da sam mačka,
dušu ne bih osjećala
sa strahom ljudi
u samonježnost sklupčana.

Da sam mačka,
bih li svijet
do rane upijala.
Bih li riječ
pandžom zamijenila
ne znajući mržnju?
Da sam
da sam
mala sklupčana mačka
milovanja napregnuta.
Da sam mačka,
a ne čovjek -
Ali ja nisam mačka:
u plahost sklupčana
S pandžama u svojoj krvi.

Stanislava Adamić

Split

BOLJE NE PJEVATI

Bolje ne misliti
Pjesmom ionako nećemo zapaliti svijet.
Ona je tiha iskra:
Planut će uz  nadgrobni kamen
Kamen će gorijeti
kad srce bude pepeo,
smeće iz cvijeća bude.

Uzalud trčanje po krovovima,
paljenje kresova na gori
I plaha želja
da i jazbini
            makar odsjaj bude
Danas je kao jučer:
hrpa pijeska,
staza pepela -
sa snom na straži,
s pogledom
koji kljuju ruže.

Bolje ne pjevati:
pjesma obremenjuje,
I nju će iskapati lešinari:
zato je od krvi...

teška je i kad se
od zvjezdanih uspona mrvi -

Najzad - smrt pjesnika.

Stanislava Adamić

Šibenik

NEDJELJA

Nedjelja na tolike nalik
Zurenje u oblak,
ćaskanje uz  nadu.
Napor da se zaboravi jučer -
Da je sutra
iznova sve
kao prekjučer.

Susreti
blagdanski
manje napeti.
Priželjkivanje priče.
U licu namjernika
jedna boja djetinjstva,
strah
da se ne raspline.

Osjećanje da su stvari žive:
da se upravo sada rasanjuju -
i treba im pogled,
dodir topliji od jučer
da se ne dosađuju.

Umor nekako blaži
ozvučen postojanjem
neke iskupiteljske daljine.
Blago sklapanje vjeđa
Obmana da nema laži
barem danas.

Stanislava Adamić

Šibenik

OVOG ILI DRUGOG VIJEKA

Mogao bi biti New York
Pariz
Bilo koje mjesto Svijeta.
isti lanac ljudi
Nešto u karici bljesne, napukne prsne:
jedno lice već viđeno
jedan pokret
odnekud zaustavljen u sjećanju.

Što se dulje ide
(kao od Prapostanka)
huči
savija se
oko tijela steže.
Nešto u duši ruši
Gradi nebodere
(neba dere).

Mogao bi biti Madrid
Rim, Kopenhagen
ne Split -
što kao slučajno
raketu tornja izbacuje.

Jedna grimasa pračovjeka
Tutanj jednog drugog
(nadolazećeg) vijeka.

Stanislava Adamić

Split

POSTOJI LI VIŠE

Da sam što nisam
iskupila bih svijet
svetačkom pustolovinom
(ne stihom)
Izmislila bih glazbala
za sve pjesme -
i koje ne postoje.
Izmislila bih jezik
Jedan za sve
Jednu dobrotu
jedan vid čovjekoljublja
bez razlike u mjeri. -
Istražila bih tajnu
ljekovita bilja
Pronašla bih oružje
za poraz svih oružja
Proglasila bih: Prorok je iznad pjesnika
Ako istina osobađa
geslom "Nema smrti"
nametnula bih se slabima.
Velike privoljela
da od malih uče
kako se voli.
I nakon svega
odrekla bih se imena
(davši ga u zamjenu
za Sunce).

Stanislava Adamić

Visovac - Crkva Gospe od Milosti

GMIZAVCIMA

Dosta mi je vašeg  mrtvog smijeha
prazne ledine vašeg lica
vaših rukovanja
          što izlučuju sram
vaših gledanja
ugasnutih nebosklona
          vaših ljubaznih riječi
omekšanih na smetlištima.

Dosta mi je nagovještaja vašeg koraka
vaše sjene
          oživotvorene u zamci -
vašeg kroja krpe boja
golotinja.

Dosta mi je vaše šutnje
pritajene kao zaraza -
vašeg daha
koji ubija.

Stanislava Adamić

Plitvice - Daždevnjak

NA KONCU KONCA

Ogledalo je ova soba
ovaj grad
i priča o svijetu.
Ne možemo dalje od ograde.
Nitko od nas.
Kad ne bi bilo kamena,
bile bi ruke
i horizont.

Na koncu konca
oči su grobovi
oivičeni livadama
i stat će u sljepoću zemlje
i gledanje u kamen
kroz kamen
i kamen sam
Uvijek nešto izmiče
I biva - SAN.

I čulna igra
mora na suncu
što je u svakom od postanka
ima svoju obalu
da je takne.

Da se na njoj razmrska.

Stanislava Adamić

Makarska

KAD ME JE ON...

Kad me je On
Jahve dobri Bog
zasadio u svoj vrt
zapovijedio je: Rasti

Ne znam je li zamislio hrast
ili me zaodjenuo u lozu —
Je li me s kojom životinjom usporedio
je li mi zvijezdu
na kraju namijenio

Zato mi je srce
veće od dječje želje
Zato se od svake
i molitvene želje
neba dijele.

Stanislava Adamić

Biblijski vrt Stomorija - Kaštela

KAO EPITAF

I tako sve dođe i prođe
Pristupi znanac
I bez pozdrava ode.
Uhvatimo pticu
zatvorimo je u krletku
I ona ugine
Ili (čekajući svoj čas)
                    odleti.

Pas dobačenu kost oglođe
U novu se zaleti
I zadavi.

Kažu: shrvala ga je bolest
Umro.
Čini se - epidemija prijeti.

Jučer ga (u trčanju na stadionu)
usred aplauza
pogodio infarkt.

Prodao je stari auto
Kupio novi
I oboje (on i auto)
     u sudaru izgorjeli.

Zapali cigaretu
S užitkom otpuhne dim
Sjeti se: hladno je
Užga peć
I ubi ga - plin
(Zatajio sigurnosni ventil)

Napisa stih.
Pohvali se: novi neviđeni stil.
(Drugi nije dospio zabilježiti)

Staviše mu ga na grob
                    kao epitaf.

Stanislava Adamić

Negdje u okolici Trilja