PRED KIŠU

Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.
Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod
prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne
šešir zaboravljen u grani. Džbun smilja
tužno mlati vjetar. Ti, koji misliš, da sve znaš,
zar zbilja ne znaš, da vrijeme već odavno
stoji na istom mjestu? Voda šuni.
Vlažnim tabanima kiša ide preko svega,
što je bilo. Za uglom, u noći, samo,
čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino
pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku
tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?
Ostavi ruku na stolu, svu večer kiša pada.
Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?

Ivo Kozarčanin

Solin - Salona

JABLANOVI SE PLAŠE OLUJE

U suton jablanovi podižu glave
i čude se: tko će to večeras u drvored doći,
da ga nebesa blistavim rujem slave
i pozdravne mu vatre pale na rubovima noći?

Oni primiču glave, tiho, jedan uz drugoga,
jer ne znaju što su im sjene tako blijede.
Zar su možda od tog čekanja dugoga
osjetili kako im kose starački sijede?

Njihova vitka koljena počinju sad već da strepe.
Velikim očima gledaju u tamu gustu.
Boje se da od munja ne oslijepe.
Tko će ih onda voditi kroz noć gluhu i pustu?

U mrtvom mraku oni za milost mole
i znadu: da su im sjene sve tanje i sve žuće.
Zavjetuju se: ako i ovu jezivu noć prebole,
cjelo će jutro suncu pjevati zahvalnice vruće.

Ivo Kozarčanin

Solin - Spomenik Isusu Kristu