To noću biva:
očajna mrena svijesti
ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše,
i kad se spomeni krše,
kad predmeti lijeću ko fantomi,
o, onda se sve lomi.
O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune,
i mumljanje se neko onda čuje,
to zemlja sama u praznini kune,
i njena kletva bolnu dušu truje.
očajna mrena svijesti
ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše,
i kad se spomeni krše,
kad predmeti lijeću ko fantomi,
o, onda se sve lomi.
O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune,
i mumljanje se neko onda čuje,
to zemlja sama u praznini kune,
i njena kletva bolnu dušu truje.
To noću biva kada zemlja kune,
kada sve gine i sve kada trune,
i kada se spomeni krše,
a stvari kao pocijepane strše.
Miroslav Krleža
Dubrovnik