STARI UČO

Silna žega. Stvora nema
Ni u polju ni u selu;
Sve se ugnu suncu vrelu;
Da u sjeni negdje dr’jema…
Samo ondje, gle, u školi
Star se učo nešto ljuti:
Bit će, da ga duša boli,
Što mu žega djecu smuti,
I on viče… i on lupa
Štapićem po svome stolu…
Neki skaču preko klupa –
Sad će da prevrnu školu.

Ali ne će. Djeca vole
Kadgod šum od mira tija –
Danas zadnji dan je škole,
Tek što zvono ne odbija!
A učo se k tomu sjeti:
Kako žurno vr’jeme leti…
Danas da i sam dosluži –
Čemu da se ljuti, tuži!
I ko sunce kada pline
Po dubokih preko brazda,
Misô mu na licu sine:
Od sutra sam tek svoj gazda!…
I koštanim pljesne dlanim,
Da je drven strop zajeco –
Ajte – reče – da vam, djeco,
O prošastim pričam danim!

I presta se rogoborit,
Djeca sjede kao kipi;
A učo je stao zborit,
Kô da blaga kiša sipi:

Četrdeset dugih ljeta
Danas, djeco, baš doslužih –
Na života mog’ će ruži
Prvo gondže sad da cvjeta…
Tim ne kanim dašto r’jeti,
Da su đaci trh mi bili;
Od mnogih su pače milih
Tri mi uv’jek na pameti.

Prvi svome tih na mjestu
V’jek je nešto smišljo, crto;
U drugova igru često
Nije uprav nikad srto.
Iškolan se posl’je dao
Na pothvate svake ruke…
Imo borbe, truda, muke –
Al mu posô divno cvao.

I gavanom on je posto
Bogatijem među ljudim –
Ja sam ubog učo osto,
Da se njeg’vom blagu čudim…
Drugi bio srebro živo,
Bez tučnje mu dan ne prođe;
O bitkam je trajno snivo
Poput kakvog vojskovođe.
I o’šo je u vojnike,
Po ratištim svim se bio:
Sred topova strašne rike
Lovor mu se v’jenac vio.
Ðeneralom on je posto,
Ponajvećim medju živim –
Ja sam priprost učo osto,
Da se njeg’voj slavi divim…

Treći bio sela dika
I po srcu i po duhu,
Igro tek se svećenika
I o misnom snivo ruhu.
Posl’je se je marno spremo,
Svetoj tek da služi vjeri;
Dani su mu tekli n’jemo,
Ali čisti kao l’jeri.
I biskupom on je posto
Djetinskijem prema sanjam –
Ja sam skroman učo osto,
Da se njeg’voj časti klanjam…

Tako ću se, djeco draga,
Sve bez časti, slave, blaga,
Sada zav’jek rastat s vami…
Bog zna, hoće l’ tko i znati:
Kada ću se spuštat stati
U dubine grobnoj jami?!…

Ali što je iznenada
Učo susto… i probljedn’o?…
Zar što jeknu zvono sada?
Il ga spomen dirnu ledno?
Sad se, gledaj, diže… sjeda…
Sada na stol glavu spušta –
Ko da mu se otić’ ne da.
Bez priznanja barem sušta!
Djeca suzna oka šute,
Ko da nešto zloga slute;
A na vrata zirne sluga
Iznenađen s mira duga.
I pristupi k uči n’jemo –
Nije l’ s žege star zadr’jemo…
Za grudma mu plaho segne…
U njegvim ga nešto stegne…
Ajte samo mirno kući –
Reče dršćuć djeci muklo –
I kažite, da je uči

Dobro srce za vas puklo!

Đuro Arnold

Daruvar

DUŠNI DAN NA BOJIŠTU

Dan je duša. Groblja sva su
Puna ruža, puna sv’jeća –
Svak se bar u zadnjem času
Pokojnika svojih sjeća…

Samo tu se humci nižu
Ko ukleti kakvi dvori:
Ni na kojem traga križu,
Ni na kojem suza gori!

Ali ne, ne!… Gledaj ondje
Među humcim Krist se šeta;
U ruci mu divno gondže,
A u oku suza sveta.

“Svi ste” – zbori srca meka –
“Trnovitim išli tragom;
“Zato vas i v’jenac čeka
“Gore, pri mom Ocu dragom.

“Al i danas, gdje u kr’jesu
“Svaki grob se kraljem gradi –
“Nek i ovi vaši n’jesu
“Nalik goloj siročadi…”

I po cv’jet u hodu lakom
Krist na svaki humak meće –
A u cv’jetu eno svakom
Gori suza poput sv’jeće.

Đuro Arnold

Dalmatinska Zagora

NA GROBLJU

Stoje križi mnogih milih,
A sunce ih zlati zgora –
O, kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Eto onaj ispod vrbe
Baš do trave nagnuo se;
I drugi se s tija grbe
Kao da su željni rose.

Dobri bi ih ljudi dašto
Uspravili prema nebu;
Ali svak se pita: zašto
Bunit mrtve’ još u grobu?

I ja mislim, da pod svima
Jednako se slatko sniva –
Ta životna slatka rima
Za grobom se svuda skriva.

Zato mi se svaki mili,
Kad ga sunce zlati zgora –
O kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Đuro Arnold 

 

 Šibenik
 

NA SEOSKOM GROBLJU

Do križa križ – a svi u okrug nijemi,
Ni s kojeg da bi samo slovo sjalo –
A ipak plijen, što ovdje smrt ga spremi,
Svoj časni izvi vijek uz plug i ralo.

Il nisu l’ možda vrijedni uspomene,
Života povijest što si plugom pišu,
A samo oni treba da se cijene,
Što gospodsku si mater milo sišu?!

Taštino zemska, s prezira mi sveni,
U grobu da se ne razgnjeve pređi!
Ja vas pozdravljam, moji bezimeni,
Na ovoj tihoj dvaju svijeta međi!

Ja vas pozdravljam – i do tala svetih
Svoj klobuk skidam ko u ime duga;
A misao mi kroz molitvu leti,
Da svega plemstva stup je – plemstvo pluga.

Đuro Arnold 

Šibenska Zagora

DOMOVINA

Zimska nojca već se šulja dolom,
Sitne svijeće po svem pali selu;
Sniježak prši, - svakom stablu golom
Rad bi natko košuljicu bijelu.

Na kraj sela stoji kuća stara,
Kano raka čini ti se grobna;
Al da vidiš, kako pogled vara,
Ded zaviri na okanca drobna.
Nasred stola svijeća dogorijeva,
Do nje zdjela, pladnji, suđe ino;
Majka kćerci, gle uz zipku pjeva:
"Lijepa naša domovino"...

Sinčić mali ocu si na krilu
Drži knjigu punu slika, bajka;
I začaran sluša pjesmu milu,
Što mu snenoj seki pjeva majka.
Netom šapnu rujne usne sina:
"Reci, tato, što je domovina?"

Otac svoje pogladio zlato,
Pak mu milo odgovara na to:
"Dok si bio malen kao seka,
Domovina bila ti je cijela;
Ova zipka kićena i meka,
Majka, ja i ova izba bijela.
Zipka te je ljuljala u sanje,
Majka svojim mlijekom dojila te,
Ja po izbi - nakon muke danje -
Igrah s tobom igre umiljate.

Malo poslije pružila se širom
Preko dvora, vrta, naše njive,
Donle, gdjeno stoje vrbe sive,
Gdjeno gorski potok šumi s mirom.
Onda njojzi pripadala staja,
I kravica, što nas mlijekom hrani;
Male koke, što nam nesu jaja,
Vjerni kudro, što nam kuću brani.

Poslije, kad ćeš poć' u prvu školu,
Pružit će se ona po svem dolu;
Cijelo selo obujmit će tude,
U njem dobre i radine ljude.
Da još više: one humke, šume,
Što će ljeti jagodama rodit;
One bijele staze, ravne drume,
Kud će tata nedjeljom te vodit.

Ali tvoja duša dobro sluti,
Da još dalje vode ovi puti:
Vode preko polja, rijeka, gora,
Vode uzduž širokoga mora.
Svud se nađu sela, bijeli gradi,
Svuda bistra uma dobri ljudi:
Kojim isti govor život sladi,
Kojim isto srce grije grudi.

Oh, daleko, sinko moj, se pruža
Ova naša domovina krasna;
Njeno ime - mirisna je ruža,
Njena slava - zvijezda vijekom jasna.
O toj slavi pričat će ti knjige,
Štono ćeš ih diljem škola učit;
Pri tom često morit će te brige,
Kako li ćeš pravo sve dokučit.

Ali zato duša će ti ronit
U davninu nevidovnih međa,
Iz nje će ti kao bajka zvonit
Zveket mača junačkih nam pređa.

Ti ćeš doznat, kako su za grudu
Zemlje svoje lili krvi česme,
I sudbinu kako su si hudu
U vječite okovali pjesme.
Čut ćeš, kako bjehu tvrđom jakom
Čovječanstva prosvjetnome rodu;
Kroz stoljeća branili ga šakom,
Spasili mu vjeru i slobodu.

Pojmit ne ćeš samo, je l' im jača
Snaga uma bila ili mača, -
Jer su kadšto usred bojne buke
Pograbili pero još u ruke,
Njim su čuvstva ocrtali vrela,
Smjele misli, mašte plamen živi,
Satvorili ona sjajna djela,
Kojim i sad cio svijet se divi.

Tako pređi namrli nam slavu,
A sa slavom ovu dragu zemlju;
Pak su onda naslonili glavu,
Tihi sanak da u grobu drijemlju.
Al iz groba glas nam šalju oni:
Nek na umu sveđ nam domovina, -
Ne ćemo li, da kô zv'jer nas goni
Tuđim svijetom strašna kletva njina!
Kako i ja možda, sinko zlati,
Već nad groba crnim lebdim jazom,
Duša brižna htjela bi mi znati:
Hoćeš li mi ti djedova stazom?"

Sinčić - dotle mramornom u muku -
Na srdašce metnuo je ruku,
S tužnih misli glavica mu gori,
Al on ipak krepkim glasom zbori:
"Hoću; tato, - kunem ti se vjerom, -
Radit u dan, učit u noć kasnu:
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu!"

Sretnom ocu krupna suza kane:
Znamen sveta blagoslova nijema;
Sinčića si žarko ljubit stane,
Pa ga onda na počinak sprema.
Zimska nojca pustim vlada dolom,
Ljudi u san tonu po svem selu;
Sniježak prši - svakom stablu golom
Rad bi natkô košuljicu bijelu.

Đuro Arnold

SOLIN - Salona - Tusculum

HRVATSKOJ

Ja znam, da nije danas više moda
Pred tobom sagnut ponosno si čelo,
I skidat pjesmom zlato s nebna svoda,
Ovijat njim ti mučeničko tijelo...

Al ja sam, prosti, nešto glave svoje;
I ne ću kanit navika se starih:
Ja pjevam noću, kad se zvijezde roje,
I danju, kada svijetom sunce jari.

Pa komu sve te da namijenim pjesni,
No tebi, kojoj crn se otpad sprema:
Med djecom tvojom već ti borba bjesni
Za tuđe... ko da tvoga više nema...

Al bila pri tom kakve godjer sreće,
Pjevača tvoga ništa ne okrene -
Ja volim tvoje ruho i od vreće
No tuđe: bilo baš od svile cijene.

I zato će te dalje kô i prije
Sve pjesme moje, majčice, da slave -
Ja znam, da danas to već moda nije,
Al, ja sam, prosti, nešto svoje glave!

Đuro Arnold

Makarska - spomenik Dr Franji Tuđmanu