KOŠULJA

Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim.

Zvonimir Golob

Rovinj

PONOĆ

Hodamo oslonjeni jedno na drugo,
jedva dirajući zemlju koljenima.
Klupe u parku
slijede nas dvije po dvije.
Zvijezda polako kaplje
u tvoju čašu.

Zvonimir Golob

Split

OLOVKA

Preda mnom hrpa olovaka,
svakom ću napisati
samo nekoliko redaka
dok vrh ne otupi. Nikada ne posižem
za drugom, usred stiha. Što je započela
neka sama i dovrši
i to je pravedno.

Oznake su različite, drugi brojevi
i druga velika slova na vrhu
koji su zagrzli zubi i govore
o tvrdoći grafita. Svaki stih
i svaka pjesma pišu se drugom olovkom
za kojom posižu riječi,
a ne moja ruka
i to je pravedno. Riječ bol
traži tvrđu, riječi zauvijek i nikada više
ostavit će žijebove na papiru
i kad se prah grafita
raspe po čitavoj stranici.
A imenice i pridjevi
kojima iskazujem radost
što ti postojiš, ako postojiš,
ili nezgrapni i uplašeni glagoli
koji pokušavaju izgovoriti
što ću učiniti s tobom
dok budemo sjedili na klupi, sami
i ispod tvoje zvijezde?

Hoće li tada vršak olovke biti nož
kojim ću obilježiti mjesto
na kome si ležala uza me
ili tek ubrana ruža, bez uspomena
i ožiljaka?
Ako ja ne znam
ti ćeš je naći na mome stolu
i pokriti srcem.

Zvonimir Golob

Split

LIŠĆE OLUJI

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Zvonimir Golob

Solin

RIJEČI

Reci plamen
i sve već gori.
Izgovori ime vode
dok ne bude prekasno.

Reci smrt i umrijet ćeš
ako ne kažeš vremena
ono što je poriče.

Reci volim
i zima sa snijegom
past će na tvoja koljena.

Umjesto ljubavi reci njeno ime,
umjesto mržnje ponovi ga.

Reci sjekira
i stablo već pada,
reci nož
i rana se otvara.

Riječ uže već steže grlo
i sve je manji prostor
koji ostaje.

Pepeo o vatri ne govori ništa,
riječ korito jedva da podnosi
rijeku koju izgovara.

Riječ kamen već podiže ruku.

Riječi su udarac onoga koji udara.
Riječi stoje u zasjedi.
Ti samo izgovaraš njihovu volju.

Zvonimir Golob

Solin

 

 

 

DA BIH REKAO ŠTO ŽELIM

Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.

Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.

Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito
da bih te primio i da bih te zaboravio.

Vjetar podiže iz pijeska tvoje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.

Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.

O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.

Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.

Daleko kao djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.

I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.

Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nikad, i zauvijek, i zauvijek.

Zvonimir Golob

Podstrana- Split

KOLIKO ZLO JE

                                               "Jak dobrze Moge zbierać"
                                                                         Rozewicz

Koliko zlo je. Ne mogu naći
jagoda u tvojoj šumi.
Mislio sam, moje su
sve tvoje jagode.

Koliko zlo je. Ne mogu leći
u sjenu tvoje krošnje.
Mislio sam, za me
još ima sjene.

Koliko zlo je. Noć je
i san ne dolazi.
Mislio sam, za me
još ima snova.

Koliko zlo je. Jesen je,
a led na oknima.
Mislio sam, živjet će
to što već u tebi umire.

Koliko zlo je. Bez tebe
kako mi srce udara.
A mislila si odavno
da srca nemam.

Zvonimir Golob

 

Solin
 

TVOJ DIO ZRAKA

 

Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajedničkom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živiš i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve što si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

 

Zvonimir Golob 

 

Biograd na Moru
 

RANA

Izgovori, reče on,
riječi o kojima šutiš.
Izgorjet će u tebi,
ući u tvoje meso,
putovat će, proklinjući,
u tvojoj zatvorenoj krvi,
odvest će te daleko
od tebe same.

Šuti reče ona,
riječi koje izgovoriš
stoje između nas
kao kamenje
na kome okovani leže naši snovi.
Kažeš li: idem,
već si zatvorio vrata,
već si daleko,
ne čujem korake
na stepeništu,
ne znam jesi li
udario šakom
o vrata lifta.

Riječi koje zastanu
na pragu usana
padaju na dno
kao nijeme životnje
na dno
svoga kaveza.
Govoriti ili šutjeti
znači izabrati
izemđu dvije samoće
onu u kojoj već bdijemo
zagrljeni.

Zvonimir Golob

Bol na Braču

RUŽA

Vjeruješ da je ruža tvoja.
Ali, prozor je otvoren
i glasovi ulice
ulaze u sobu,
otkidajući latice
jednu po jednu.
Nebo se odjednom smrači
i tamo gdje je bila modrina
odnekud stiže
sjena oblaka.
Između tebe i ruže
prazna čaša
i ona koju si zvao svojom
nema više imena.

Zvonimir Golob 

Merano

JUTRO

Ružna je ptica sletjela
na ružno stablo
jednog jutra,
suvišnog i bolnog
koje će kao i ono jučer
stajati pred vratima sobe
i ostaviti bez nade onoga
koji zapisuje ove riječi
na rastanku.

Zvonimir Golob

Zagreb

SAN

U snu te vidim u kočiji,
među oblacima.
Oba te oka prepoznaju
jedno po jedno.
Takav je san, jer snovi sanjaju
sami sebe.
Nasmijana trčiš širokim poljem,
preskačeš busen trave,
haljina ti nedostaje,
ali to ne znaš,
ponovo izgovaraš sva imena cvijeća
srebrno je i modro gdje staneš,
okrećeš lice oblacima,
iz oblaka silazi janje,
ponovo ga zoveš mojim imenom
i dok skupljaš rasute zvijezde
u svoju košaru
opet imaš usne koje se sjećaju
mojih usana.

Zvonimir Golob 

Split

GOVOR

Reci: volim te,
jednostavno,
kao da govoriš:
volim te.

Reci: nedostaješ mi,
nedostaješ mi,
nedostaješ mi.

Reci: ljubim te.
Zagrli me,
poljubi me,
ne govoreći ništa.

Reci samo: proljeće,
ljeto,
jesen.

Zvonimir Golob

Solin - rijeka Jadro

ŠUTNJA

Reci nešto,
sjeti se,
važno je,
ne volim tvoja mirna
i šutljiva usta.
Budeš li šutjela
tko će umjesto tebe
reći: volim te,
i dušo,
i samo tebe imam?
Svjetlo pada kroz krletku,
na mome licu
sjene rešetke.
Često mislim
na onu vatru kraj obale,
na ono veče,
na ona jutra,
na tvoju košulju,
na stablo ruku uzdignutih,
kao da mole.
Vrati se,
reci nešto,
ne poznajem više tvoj glas
i ne vidim te
ako šutiš.
Kome govorim,
vrbama, ptici na putu,
krilima što bez nje odlaze,
ili nikome?
Reci nešto,
reci barem da peče
moja suza u tvom oku.
Oko bez suza nije oko,
plač je govor samoće.
Po njemu razlikujemo
žive od mrtvih.

Zvonimir Golob

Vrata Jadrana

STOPE

Idem,
možda pognuta srca,
slijedi me onaj koji nisam,
prestiže me onaj
koji ću možda biti,
privikavajući se
bez namjere
na trostruki teret
koji nosim.

Zvonimir Golub

Bol na Braču

SVE RUŽE SVIJETA

Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?

Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? Neću!

Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?

Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!

Zvonimir Golob

Split

ZRNO PIJESKA

Izlaziš iz slike na zidu
Preskočila si sjenu okvira
oslonjena o krošnju
grudima,
trbuhom,
vlastitim lišćem, ramenom
s koga još uvijek ne silazi
moja ruka.

Na platnu, bez tebe,
ne ostaje ništa,
samo pijesak, zrno pijeska
i jato ždralova
u daljini.

Zvonimir Golob

Podstrana, Split, Croatia

JEDNO

Poznato je koliko iznosi
jedan i jedan. Ali ti i ja
ne znamo taj jednostavan zadatak
i svi nastoje da nam pomognu.
Dva - govore - najčešće dva,
a dvoje samo ponekad,
ako im dopustimo.
Recite, dakle, dva,
kao da zbrajate zrikavce,
noću, prije nego što zamuknu.

Ali ti i ja znamo
da nisu u pravu,
da postoje pravila
koja osporavaju
ono što ih potvrđuje
i vičemo: jedno, jedno
jedno.
Zbrojeni i pomnoženi
jedno s drugim
dvije kaplje krvi,
past ćemo na zemlju
kao jedina kaplja.

A oduzeti jedno drugome,
podijeljeni i razdvojeni?
Bit ćemo ništa
i samo ništa,
golemo i okruglo,
naslonjeni svojom prazninom
na sjenu ničega
koje se kotrlja
i plače
i koje se gasi.

Zvonimir Golob 

Split

SPOMENIK

Podižem spomenik
onoj koju volim.

Na prostoru
koji sam ogradio,
na kamenu koji je ona
vratila zemlji.

Najprije temelj
u koji sam položio
jedno janjeći dio neba,
zlatna i modra.

I prazan papir.
neka se moja ljubav
sama ispisuje.

Svake večeri dodajem
po jednu zvijezdu.
Nebu je dovoljno
ono što ima.

Godine prolaze,
ja se saginjem,
spomenik je veći
od mene.

Noću, za oluje
odjednom vidim
sjenu križa.

Njegovim čavlom
pišem svoje ime
ispod stihova.

Zvonimr Golob

Solin

SRCE

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

Ima još dovoljno mjesta između kamenja.

Zvonimir Golob 

Split - Žnjan