BOJIM SE PUSTINJE

Bojim se pustinje,
koja se pokazuje i nestaje
pred nama. I izranja i uranja. I nestaje
pred nama, koja urliče.
Bojim se naših ruku, koje vape, koje se slamaju,
koje plaču i nestaju u nama. Bojim se
našega zalaska za čvorove godina, za rubove
mira. Bojim se, jako se bojim
žute zmije ludila, koja bi mogla
opasati zemlju i stezati je
svojim snažnim mišićima. Bojim se
da ostane drveće boso, da zaplače
planina, da svijet zaboravi
trave, da djeca zapamte
vukove. Bojim se gusjenice zime
koja se grči i mota u sebi
proljeće. Bojim se da ožive
noževi i da zaplešu stupovi
krvi, jer ću poludjeti nevino
(i moja će mrtva
braća plakati za mnom).
Bojim se tuđih
nepoznatih riječi, koje bi značile
zloću. Bojim se da umore zanesene
ruke djevojke, da udave svijetlu
boju rađanja i da
izdaju mir. Bojim se, da zauzdaju djevičanstvo
Zemlje i da zavijaju za njom:
"Bludnice".

Josip Pupačić

Kaštel Gomilica

NA VRATIMA RAJA

Kad ga upitaše po čemu misli
da je zaslužio raj,
neznanac reče:

           - Priznajem, Gospode,
           samo sam katkada molio
           i samo katkada gledao
           u tvoje zvjezdano nebo.

Ali mnogo sam radio
i bijah umoran na zemlji.

           Hodao sam kao čovjek.
           Ljubio kao čovjek.
           Patio kao čovjek.

Nesreće i nepravde često su me stizale
i često sam čamio u beznađu.

           Ali sam opet ustajao.

I sad sam tu. Gledaj:

           Lice mi oronulo,
           Ruke mi izranjene.
           Tabani mi krvare.

Zar to nije dovoljno?

Nikola Milićević

Makarska - Sv Petar

LIPANJSKA NOĆ NA GRIČU

Kamo se djela, kamo nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć,

Na Griču, tisuću devetsto trideset i treće,

Kad smo nas dvoje zaljubljenika

Sjedili na klupi, u kutu, zagrljeni,

Šuteći, a k nama dvoma prilazio

Laganim korakom Goran, sav

U zelenoj mjesečini: došavši

Blizu nas na deset koraka, 

Stao je - ugledao dvoje nepoznatih

(Nije nas prepoznao!), okrenuo se

I jednakim laganim korakom nestao

Za uglom kuće odakle je došao;

Još dugo smo slušali škripanje pijeska

Pod njegovim stopalima i gledali

Dugačku njegovu sjenu kako iščezava

U mraku. - Jače smo se stisnuli

Jedno k drugome i uhvatili za ruke:

Nikada Goran neće saznati da je

Vidio te noći nas dvoje, niti ćemo mi

Odati svoju tajnu ikome. Znate li,

Kamo se djela, kamo je nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć?

Dragutin Tadijanović 

Zagreb - Ljeto na Štrosu

 

MALA BALADA

"Kiša je bila - samo izgovor. To je
očigledno i onima koji ne vide."

Kiša padala tog dana,
kao da pada iz kabla;
pljuskao prozore vjetar,
bestragom tramvaji bježali.
Samcat, i čovjek trčao,
a nije se mogao prestići;
al kišu je zanjihao.
Vitka, pa ona popustila,
i nebo palo na pločnik -
i  t a k o  ga poklopilo!
Iz prsiju mu poteče potok -
vodu je zamutio.
Istrčaše najednom djeca,
otvoriše se prozori:
čovjek je prestigao sebe
i (u oblacima) nestao...

Josip Pupačić

Zagreb

DOLAZAK LJETA U ZAGREB, II

Ne mogu oni mene.
Neće meni nitko ništa,
jer koliko ja ljubim svoju crnu zemljicu
trajat ćemo dovijeka

Ne činim ništa,
ne mogu ništa,
stojim samo naslonjen na dovratnik
u vruće podne,
i bože moj, tko ima takvu svoju sudbinu,
neka mi priđe

jer miriše trava
jer se oči sjaje
jer nam se sprema topla noć

Nikica Petrak

Zagreb -  Bogovićeva - Prizemljeno Sunce

  

DOLAZAK LJETA U ZAGREB

Dolazi ljeto,
vrijeme velike radosti.

Mozak mi se muti
od snage koja udara iz zemlje.

Divota zlata na knjigama,
zelenilo svjetlosti u vrtu:
u dubokoj travi
dolaze da pasu i piju jelenovi.

Iz otvorene daljine
dolazi nešto u sjaju i bjelini:
napustim li sebe,
meni uvijek, za trenutak,
svojim naglim dodirom
neuhvatljiv pjeva sam život.

Onih noći staklenih i plavih,
meni je šumila krv
kao od neke jake droge.

Nikica Petrak

Zagreb - Trg kralja Tomislava

JUŽNA PROMENADA

Mi nismo uspjeli spasiti san.
Mi smo samo živjeli
onako kako se živjelo,

gledajući rasipanje,
gledajući kako korov
kao u šali prekriva
zadnji zakutak srca.

U povijesti, doista,
ima trenutak
kad svi sanjaju san,
ne prežući od njegove stvarnosti.

Stara majko, stara kosti,
meni se ipak dugo živi,
a kad se pravi život prene,
za onaj moj nek bude kasno:

za onaj život nove ljubavi,
za onaj život što već navire,
od kojeg sam gluh poput tetrijeba

što mi šumi u ušima
dok iza stabla stojim kao da me
netko opalio po glavi
pa čujem samo jednu grlicu u krošnji
punu stida od svoje sretne istine

O Zagrebe, o Zagrebe,
kad budem star i nemoćan,
još uvijek ću moći sjesti na tvoj pločnik
i biti kod kuće.

Nikica Petrak

Zagreb

POVRATAK SA ZAPADA

U Svetom Petru na Mrežnici
jedan mi dio tijela trune.
Drugi na morskom dnu počiva,
ili još uvijek negdje pliva,
razapet među morima,
i ploveć tako dugo traje,
ni o čem već ne dvoji.

Za svakog živog što se znoji:
čitavu Hrvatsku što stoji,
ogorčenu i slijepu zemlju,
sabirem u djedovima,
znajuć da to ne vrijedi više,
da vrijeme staru nošnju briše,
da svijet pomalo jedan biva,
ja uvijek negdje kuću skrivam:
zvečajske muže što su pali,
doktore što su čitat znali
i jezik što su govorili
propet između kaj i ča.

Nikica Petrak

Bregana

SVIJETE BIJELI SVIJETE

Svijete, bijeli svijete
Boli blaga u srcima
u nadi
                  mirna strepinjo

Bijeli svijete,
(U prostoru srca
I srca u predjelima duša)
Obilježeni
                 imenima ljudi i naroda

Boli osmišljena strepnjom
Dušo potresena
Bijeli svijete,

Vladam svojim mirom -
Smislom
                   u ovim tišinama

Josip Pupačić

Split - Aerodrom

  

SIZIF NA IZMAKU

Ja, Sizif tvrdoglavi, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da pakostim
Tim tim
I ne ostavljam ga da leži
Već valjam svoj kamen uz brdo uzbrdo uz brdo
Već valjam svoj kamen godine teške godine
A kamen
Zna se kakav je kamen
Nizbrdo niz brdo nizbrdo
Ja, Sizif umorni, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više
udaljuju se bozi
Pa pljujem
Ah u žuljave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa p'
I valjam svoj kamen
Uz brdo uzbrdo uz brdo

A kamen
Zna se kakav je kamen
Ja, Sizif iznemogli, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više sve više
Još više

Ja, Sizif na izmaku, uporno stvaram svoj mit
Pa pljujem p' u krvave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa derem sa sebe osušeno tkivo
I valjam svoj kamen
Još malojoš malo još malo
Još

Hahaha!
Tako me zabavlja misao
I pokoljenje će pričati
O čemu nego o djelu

Josip Pupačić 

Makarska

SIZIF

Ja Sizif neznani, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
                                                             vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje

A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
                                                                    znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake

I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
                                                             pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu

Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem



Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit

Josip Pupačić

Makarska

VAPAJ IZ KIŠE

Već tri dana kako oblaci zastajkuju u hodu,
malo zeleni od šuma i malo sivi od brda.
Možda se previše toga skupilo gore na svodu
pa kiša evo kiši i kiši, nemilosna i tvrda.

Lako je nebesima. Ona, kad su sita svega ,
otvore sve ventile i sve pore rašire
pa laktom oslonjena na glavu kakva brijega
nehajno čekaju da se rasterete i smire.

A ja tu, za staklima, zelen od oblaka,
siv od kiše, i mračan od tjeskobe,
pun spriječenih pogleda i nesihodanih koraka,
mirno snosim da me kapi izjedaju i drobe.

I postajem sve manji, postajem sve nabitiji i ne mogu
da raširim pore, a i kako da to uradim?
Najbolje je leći i pokriti se po glavi, zgrčenih nogu,
jer nebo sigurno ima još mnogo pune buradi.

I kiša će padati još tri dana i tri noći,
i tko zna do kada, i neka pada, prokleta bila!
Samo da i mene pusti da mogu izaći i natrag doći,
da mogu do svog zraka ko ptica do svojih krila.

Da mogu do svog sunca negdje na mirnoj livadi,
da pojašem bar magarca i da ga lulom obodem,
pa kad jurnemo kroz jata preplašene živadi,
da kliknem: živio sunčani dan i ovo zrno slobode!

Nikola Milićević

Makarska

  

POVRATAK U DJETINJSTVO

U ono more duboko
pobjeć ću iz svog mraka,
i smjelo sići u njeg
sa štapom čarobnjaka.

U zvjezdan zeleni zdenac,
što pun je neba i ptica,
da nađem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.

Brzo, i s malo pažnje,
posadit ću jablan u oko,
i slušat ću kako se smije
vjetar u granju, visoko.

Josip Pupačić

Split - Bačvice

SJEĆANJA

Ljudi nose sa sobom svoja sjećanja.
Drže ih sakrita negdje iznutra,
duboko.
Često zaboravljaju na njih,
ali ih nikad ne gube.
Ona su tu, uvijek tužno prisutna.
I katkada,
kad se ljudi nađu sami
na putu prema svome zapadu,
prisjete se nečeg i zastanu.
Izvade jedno od njih odnekud iz njedara,
kao da vade starinsku uru na srebrnom lancu,
i pogledaju krišom.
Pogledaju zabrinuto, kao da žele saznati
koliko je sati.
Onda se trgnu. Vraćaju sjećanje natrag
u njegovo skrovište
i kreću dalje
nešto bržim korakom
i malo više pogrbljeni.

Nikola Milićević

Split - Firule

NEČUJNI GLAS

     Taj glas što stalno prolazi pored mene
i stalno me dodiruje, htio bih da ga dobro čujem,
da ga odredim, ali on se otima. Samo nešto zamrmori
i nestane i opet dođe odnekud iz daljine ili iz
visine, iz kraja nedostupna i nepoznata, i nešto mi
šapće, zove me, opominje, neprestano, iz dana u dan,
iz sata u sat, glas neuhvatljiv, nečujan, ali znam
da je tu, da prolazi pored mene i da me svega
prožima, jer to je glas onoga koji bdi nad svim
i koji prebiva u svemu.

Nikola Milićević

Split

  

OD UGLA DO UGLA

Idem na ovu stranu jer znam,
tu iza ugla,
kod onog starog stabla,
čeka me jedno sjećanje,
i čim se pojavim
odmah će me zaskočiti
i malo će me ispratiti
niz ulicu,
a onda će me pustiti
da dalje idem sam...
do nekog drugog ugla,
do nekog drugog stabla
na koljenu također visi
jedna uspomena
koja će mi pasti na rame
čim joj se približim.

Nikola Milićević

Split

 

KAD SAM BIO POPUT SUNCOKRETA

U meni ti - topline nema.
Nitko se meni još nije sam privukao,
tako da se u meni grije.

Starom čovjeku, danas mi je žao.
Htio sam grijati, trebalo mi je da se grijem,
nešto kao na onome suncu što nas rađa.

Umjesto toga, natezao sam se s razumom,
stalno misleći: ako se pobijedi njegova nemilost,
rodit će se toplina.

Sad zna da sam imao krivo.
Ljudska toplina je neki nepoznati dar, mimo svega,
nešto što se ne može izmisliti,
to s našom pameti veze nema,
a tko poriče razum, izaziva samo
rasap i ludilo.

Što mogu sad, kad sam već unaprijed bio šepav.
Divio sam se Bogu i Povijesti, ručnom radu slikara,
klaustrima starih samostana, drvenim knjigama,
stablu i kamenu, moru i staklu, novim ljudskim kućama,
autu i zrakoplovu,
divio sam se ljuljanju žena u prolazu,
maloj djeci i malim psima,
jeftin do krajnosti, ah, tako sam htio
dogorjeti do pravog ljudskog stasa, nečeg tvrdog
što nas napokon neće izdati
pred nožem, pred plinskom komorom, pred izvršenjem
već propisane smrtne kazne koja se zbiva odjednom,
kad nemamo ni pojma,
ali, zapravo,
mene se mijene svijeta nisu doticale:
meni je sve bilo kako je oduvijek bilo.

Još nisu stigli reći ni A, a već odlaze.
Krasno se sad bavim čitanjem osmrtnica po novinama
i svaka mi je važna, to tako dođe svima,
samo još smrt čini nas ljudima.

Jednom, zapitao sam svoju staru majku:
a što sjediš kod kuće, što ne odeš u grad,
na ulicu, tamo ljudi žive i umiru, piju svoju kavu,
tamo se rađa i nestaje sva tvoja muzika,
a odgovor je bio vrlo jednostavan:
ne idem, tamo više nikog ne poznam,          
                               ni mene nitko ne zna,
što hoćeš, da im pričam kako je to sa mnom bilo,
a sve što je meni vrijedilo, ne vrijedi više ništa

Prozor, nebo, veliki vidik, grad. Moj svečani večernji prizor,
pred kojim sjedim radostan. Gore, visoko,
u sumraku se javlja usvijek ista zvijezda,
tamo se skuplja sav smisao koji još nije izgovoren
i taj me vuče. Ne znam što je on,
ali me vuče i odan sam mu kao ženskom tijelu,
čekam na njegov znak i znam:
dublji je od svih naših naprava,
ljepši od svega što možemo smisliti
i naposljetku, neće mi ni lagati,
jer je potpuno, čist i prebrisan.
Taj me je i onako uvijek k sebi vukao
u šuplje sate kada nisam znao
ni što ću s razumom, ni što je ta toplina
oko koje se toliko krvim; preostaje mi
još jedan njegov osmijeh, poput suncokreta.

Nikica Petrak

Split

  

BIOGRAFIJE

Požutjet će jednom naše fotografije
S putovanja izleta
S malih obiteljskih slavlja
I pokušat će netko prepraviti naše biografije
Da smo bili nepodobni i možda nedostojni
Svake minute sreće
Radit će svašta kad nas ne bude
S našim životima i s našom mladosti
Ali bit će onih koji su nas voljeli
I koji su nas znali
Oni nas nikad nisu izdali

Željko Krznarić

Split

PUTUJUĆI DALMACIJOM

Ovo je kamen, ovo je moja zemlja.
Ovo je stara, tvrda, hrvatska zemlja.
Za njom dani i doba: nada i zemlja.
Nad njom kiše i mraci: bol i zemlja.

U njoj muk i tajac: srdžba i zemlja.
Kroz nju smrt i strava: vjera i zemlja.
Bor i maslina, spokoj i pusta zemlja.
I čovjek, smrtan, i njegovo srce i zemlja.

Njegova glad i patnja, u patnji zemlja.
Pjesma, psovka, šutnja, u svemu zemlja.
Grč i kamen i njegov san i  zemlja.

I grob njegov i vječni mir i zemlja.
I njegova uvijek ova vječna zemlja.
I on vječno njezin, živ i mrtav: zemlja.

Nikola Milićević 

Split

MALA LAMENTACIJA

O moj bože, o moj bože,
krvavi smo ispod kože,
jad nas bije, jal nas prože.

O moj bože, o moj bože,
posvuda se laži množe,
podmukle se vatre lože.

O moj bože, o moj bože,
svi se gone, svi se glože
u trci za prve lože.

O moj bože, o moj bože,
kad se pasja srca slože
i tebe se prezret može.

O moj bože, o moj bože,
sve je teže, sve je strože,
nerazbor nam dušu ože.

O moj bože, o moj bože,
raj je kad se imat može
naslonjač od tuđe kože.

O moj bože, o moj bože,
slože, glože, lože, ože,
šta se može, šta se može!

Nikola Milićević

Split - Peristil - Dioklecijanov pozdrav

GRAD

Ljeto je evo stiglo, gledaj:
pali pijetlove na krovovima.
Kuda ćeš sada, kad su tornjevi  nagnuti,
a trgovi tjeskobno široki
u svijetloj praznini
pod suncem?
Grad je nakostriješen u ovim danima.
Ulice bježe od tebe: što više žuriš,
one postaju duže
i sve jače te stišću plohama zidova.
Sunce je zatvorilo svačije oči
i nitko te ne vidi.
Grad, tvoj crni brat, sad ti je neprijatelj
više nego ikada.
Jedino stari park nuđa ti zgrbljenu klupu
i granu olinjalu stoljetne platane.
U blagost krošnje zavuci opaljene ruke.
Pred tobom vodoskok cvate blistavo,
a kipovi gledaju kroza te svojim slijepim očima.
Budi sretan, s glavom naslonjenom
na ručku štapa, zasađena među koljena.

Nikola Milićević

Split

DUHOVSKA EKSTAZA

Zanio nas vjetar nadzemaljski, silni.
Ne mislimo više na stradanja svoja.
Gorimo u ognju što je s neba pao
U obliku cvijeća, a u sedam boja.
Sila nas je Božja uzdigla sa zemlje
I ovila sjajem anđeoskog ruha,
Pak je u nas slila zlato sviju zvijezda:
Gle, u duši našoj stan je Svetog Duha!
A jer zemlja ova pustinja je hladna,
Gdje topline nema ni ljubavi svete,
Ognjenog smo zato sakupili cvijeća
U košare zlatne što ih nebo splete.
Punom ćemo rukom sipat ga po putu,
Da života novog rasijemo klice,
Da usplamte srca ognjem Svetog Duha
I da zemlje ove obnovi se lice!

Rajmund Kupareo 

Split - katedrala Sv Duje

USTRAJNE RUKE

Veliki tornjevi, goleme građevine
padale su pod bombama
i to padanje s visina bijaše puno
veličanstvenog užasa.
Što su stoljeća dizala
to su trenuci obarali.
A kad nastade tišina,
čovjek je poput mrava izmilio
iz ruševina.
Njegove ustrajne ruke prionuše poslu
kao da se ništa nije desilo
i malo po malo sve podigoše
iz temelja.
Sravnjeni gradovi ponovno
izrastoše u visine
sjajniji i viši nego ikada,
i bojim se
da će budući užas biti
još veličanstveniji.

Nikola Milićević

Split

JADRANSKI ZAPIS

Ti more, koje si od davnih davnina
nosilo umnost i pjev i strah Božji
od Atene i Lacija do Salone,
nosilo i raznosilo
drevnim Sredozemljem
dušu juga i šapat beskraja.
Ti si obdarilo ove žale
pitomim ritmom i cvatom života
i bistrim si zvukom oplemenio
riječ jezika ovog puka
koji u toj riječi i po njoj
živi i traje do danas
i do sutra.

Nikola Milićević

Split

FRA MATIJA DIVKOVIĆ (1611)

U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi  na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i  nevremenu.
Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,
promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom
Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi
"na urešenje našega jezika slovinskoga"?
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola Milićević

Split