POSLIJE

U pjesmama to uvijek izgleda drugačije.
Kada čitam rečenice koje drugi pišu,
sve mi se čini jasnim i laganim.
Kao list papira koji još odolijeva vatri,
koji jedva da osjeća znakove pepela
na sebi. U mojem dvorištu
pepeo je tako sveobuhvatan.
Poput varke, poput slike koja ushićuje.

Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti,
o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se
u neko tiho, napušteno srce.
Želio bih, međutim, nešto reći
o svojem dvorištu i velikoj rijeci
koja bi se trebala vidjeti s prozora.
O jasenu i dvjema lipama kojih
od neki dan više nema.

Mehanizam bajke postao mi je odjednom
sasvim nedokučiv.
Onaj pepeo koji se osipa s prozora,
ona crna čađ koja je još jučer
bila stol, krevet ili knjige,
nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo,
to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik.
Kada zamahnem rukom,
hoću li još išta moći osjetiti?

Zvonko Maković

blizu lokacije Gornji Velebit

PRILOŠKE OZNAKE

Odjednom sam svoje doživljaje
vidio samo kao riječi. Nekoć
davno napisane pjesme govorile
su o svojim iskustvima. Tuga,
ljepota, banalnost i uzvišenost.
Koliko riječi, koliko mučne
privrženosti. Potpuno proizvoljni
znakovi interpunkcije stvaraju koristan
prostor u koji se uvijek može
posegnuti. Pouzdane zalihe
obrću trenutak gorčine
u umornu ravnodušnost.
Mrvice sjećanja, zvuk nečijeg
glasa, sasvim bezimenog: to sam još ja.
To si ti. Mi, vi, neki –
čije otkucaje jedva da je
moguće pamtiti.
Ispod vjeđa nepoznati se pejzaži
pojavljuju kao simboli.
Oprezno ih iščitavam i, kimajući glavom,
izdvajam na uobičajena mjesta.
Tako nekako trajemo.
Ne znam već. Ne znam.
Ionako smo postali tek pojedinost.

Zvonko Maković 

Zagreb

 

BEZ KRAJA

Negdje sasvim blizu, možda u rečenici
djeteta, možda u pokretu koji je
opisivao hinjenu odlučnost, negdje,
u svakom slučaju, gdje se sreća
ne daje u velikim obrocima.
Lebdi paučina nad vratima,
topao zvuk završava u glasnicama.
Smjestio sam se u sve
nabrojano i pokušao izvući kakvu
pouku. Dojam. Da ugradim to
u svoj prevrtljivi kaleidoskop.
Kao zrnca svjetlosti u katedralu.

Negdje, ni blizu ni sasvim daleko,
slušam kako šapuću sanjači.
U čašama su nagnjili neveni,
nečiji lijek na noćnom ormariću
odolijeva znatiželji.
Vlažne, hladne usne govore:
ja plačem. No, to je samo u prolazu.
To se lako zaboravi i pouzdano
ne ostavlja traga.
Mozart se na samrti još uspijevao
cjenkati s Bogom.
Mislio je kako iza njega ostaje
još tako mnogo neizrečenoga.
A Bog je znao više i stoga mu
sve opraštao.

Onaj zadnji izdanak paučine koja tu
mirno treperi, onaj glas koji se više
ne čuje, to su točke u kojima
se dodiruju krajnosti. Koje
cjenkanje umirućeg približavaju
božjem uhu. Koje iz dva stakalca
kaleidoskopa stvaraju beskonačnost.

Zvonko Maković 

Zagreb

 

ODSUTNOST

Biti u svojim snovima
kao u tuđem gnijezdu:
izgnan i oslobođen žudnje.
Biti, jednostavno, kao maska
na licu mrtvaca, trag meteora.

U riječima svaka praznina
ima svoje mjesto. Svoj
nepomičan izraz poput
otiska u vosku.
Simboli tuge,
dah pjesnika, zametnuti pozdravi,
količina sasvim neprovjerene
vrijednosti – eto, tu se saplićem.

Moje djetinjstvo kao da je
porazmještano u nekim nedohvatljivim
bocama. Kad jedna naprsne,
postavljaju se pitanja:
sasvim neodređena, sasvim neobavezna.
Tek kasnije, kad otkrijem pod
prstima nepodnošljivost i tiho,
monotono zujanje u ušima,
postaje kasno za argumente.

Život pjesnika nije tek drijemež
zvijezda, zalutali bumbar
u zaustavljenom pogledu.
U vlastitim snovima
svaka iznenada otkrivena harmonija
ravna je očaju.

Zvonko Maković 

Split

 

ŽIVOT U KRLETKI

Ono što je bilo daleko,
dostiglo nas je. Ranije smo se
mogli nadati, očekivati, plašiti se.
Sada više ne. Melju nas vilice
potpune izvjesnosti. Samo
fotografije imaju memoriju:
u njima se odbrojava, a glavnici
uvijek dodaju zaslužene kamate.
Krajnje revnosno.
Bilo da je posrijedi ljubav,
bilo smrt, nenadni susret...
sve to ostaje zabilježeno.
Ja sve to izgovaram i kroz moj glas
odzvanjaju brojni drugi.
Mnoge ptičice koje se odjednom
počinju oglašavati pred samo svitanje.
Mnogo, mnogo toga.
Vlakovi nas odnose na istok,
na sjever i sve druge daljine.
Nema nas u njima,
jer smo se zametnuli na
pogrešnom peronu,
a na put odaslali svoje dvojnike.
Ne znam hoće li i naša
odsutnost biti protiv nas.
Hoćemo li same sebe preletjeti
i utonuti u neki sličan poredak stvari.

Zvonko Maković

Split - sa zvonika Sv Duje