ČEKANJE U KAVANI

Još za koji časak vrijeme je da stigne.
Uznemiren pogled k satu ti se prigne.
Pa gledaš na vrata, kud ulaze gosti.
I napeto zuriš. Bole očne kosti.

Kazaljke na uri miču radost bliže.
Ko mašina vrsna, ljubav točno stiže.
Vrata opet zijevnu: dahnu hladnim dahom.
Čuvstvo, što je nema, pritište te strahom.

U grla se liju pića bljutava.
Na okna se skuplja magla rutava.
Sumnjom se minute tužno produžuju.
Izvjesnošću konobari ne poslužuju.

Kazaljke ti radost odmiču već dalje.
Dođavola ljubav što ti srdžbu šalje!
Žagor se kavane zadimljeno puši.
Rušenje je mutno što se u prah ruši.

Sigurno će doći. Tako želja gata.
Čekanje te mori puna pola sata.
Žališ samog sebe, glasa prebijena.
Kava ti nastolu hladna nepijena.

Stanislav Šimić

Solin