POSLJEDNJE PISMO U VRHGORAC

Sad leti, Riječi, jer nisi nego

treperenje Božje, suvišak smisla, sad

leti u onu davnu jednostavnost

kruha, vode - u paklinu, krajobraz ukleti.

Štogod vječne srebrenine zagrabi

ko vjedrom podno plavog Matokita.

Ona višnja nejasnoća, vilenjaci nad kolijevkom,

one basne, one gatke i mrtvaci s obale,

kula što život brani i svemir na kršu,

vezan poput plahe koze za kakvu

murvu, kostelu tvrdu, gustu, posnu - sve to

ponesi, Riječi, kad budeš prešla

u uzduh, utješno, Božje putanje,

ko brodolomac svjetlosti.

Napustivši skorup tijela

zatrebat će ti kad nastaviš i posvojiš

plač nad hrpom kamenja

Jakša Fiamengo

Neretva

HERAKLOVA LUKA

Kamen po sličnosti

mjeri svoje prekomorje

kamen iz velike lomljave

bog u stijeni

uglazbljen kao najjasniji

ulomljen razdan

kamen koji mudro stari

koji zamjenjuje sve bjeline

ispod trajne škripe

Rasohe Rasohe

Jakša Fiamengo

VATRE SV ELMA

Eno, jasno ih vidim,

brodovi ravnomjerno uplovljavaju u svoju povijest,

onu što se razmeće nedovršenim vremenom,

što i nas već pomalo grabi i rasčlanjuje;

jedra im se napinju i otkrivaju oblik vjetrova,

onih koje su podljednjih stoljeća lovili

na isti  način na koji ribari moje uvale

u svoje mreže hvataju morsku dobrotu;

plove brodovi na način na koji ih navode ludi kalafati

iz čijih ruku krenula su i sva ta mora, svi razlozi

za smanjivanje beskraja, za dobre riječi;

pulene im na pramcu, svjetlosti u salonu,

odjeci dnevnih zapovijedi, mirisi iz brodskih kantina

i blijeda vatra sv. Elma na jarbolu, visoko gore,

gdje se brod dodiruje s nebom i zvijezdama,

gdje se svi sveci udružuju da nas štite od pogibelji;

plove brodovi u svoju povijest, vlažni od toliko

epskih sastojaka neispunjena vremena

plove prema navijek izgubljenom sidrištu;

ti naši stari brodovi, metafore broda i vrijeme

koje je potrebno da se održe na životu

Jakša Fiamengo

 Split

BAROKNA ČESMA

Stojim pred vodom koja ravnomjerno teče

poput svijetle zaobljenosti mog i njezinog jezika

teče u njoj vrijeme kojim joj je suđeno teći

kao biće uposleno da i samu svjetlost iskuša

da joj izmjeri sve vrijednosti svu jasnoću

da trg pred katedralom učini prostranijim

teče voda a i ja već pomalo

poput pjevica postajem cvrkutav

pun otvorenog makarskog protjecanja

pod zvonikom starim pjesnikom stojimo ja i voda

kao fratri guslari korabljica kao djeca jezika

stojimo stoici neosjetljivi na mijene

ništa ne mislim ništa me ne zanima

zacijelo sam već pomalo sumnjiv svima koji su

navikli prolaziti samo prolaziti

koji u tomu vide umanjene svoje prolaske

stojim i ništa me ne ometa u stajanju

pred kamenom sam s uklesanom godinom 1775.

mir mi jedino remeti obližnji govor iz 2008.

previše glasan da bih ga razumio

ružan kao i svaki pokušaj suvisla razgovora

nešto što uzalud pokušava imati ljudsko lice

osjećam u nosnicama jak miris mora

osjećam čitav dan u zraku i vodi

odmjeren poput stoljeća koja su se tu mimoišla 

osjećam i čvrsto vjerujem da znam gdje sam

da znam čemu pripadam

i da se tome više nema što dodati

Jakša Fiamengo

Makarska

PJESMA SVETOG ULJA

Ući u stablo i biti ulje
otvarati vrata svjetlosti
biti i stati, pečatiti se
uživati sunce i pružati ga
na sve četiri, dupsti zemlju
zahvaljivati pticama i opet
ući u stablo, biti red, biti
svi njegovi otvori, svaki list
i svako ime svetosti, jačati
zlato i ljubav, blagoslov
božji, milost oduvijek
ući u stablo, biti svjetiljka
odoljeti vatri, izbiti u rosi
uteći humku, biti greben vjetra
ima li mudrije tečnosti
ima li umnijega duha
od očišćenja do pomazanja
o staro o prastaro
maslinovo
navijek

Jakša Fiamengo

Merano

ALEJA GLAGOLJAŠA

Put u Povijest vodi tamo gdje ga nema;
U lijevak počela, u kolijevku štenja:
Od Slova do Vrata iza kojih drijema
Najmanji Grad grada, Grad od priviđenja.

A dolina plodna, znakovi kraj puta:
Vidikovac, Razvod, Stol za blagovanje...
Humščinom s Misalom Žakan Juri luta
I zazivlje zorz, i sunce ga žanje.

Zna se: Izum Pisma Sveta braća dijele
S travaricom biskom od lišća imele,
I pije ih zemlja, blago na ispaši...

I dok listaš Povijest poput brevijara 
Procesiju vidiš (oko te nne vara):
Od Roča do Huma gaze glagoljaši.

Jakša Fiamengo

Hum

PRVA ISPOVIJEST

Nisam smio dopustiti da me ta snaga

toliko obuzme, da me otjera s trga

u zabran bez vremena i nekih važnih riječi

koje bi mojom vjerom disale

Slab na, od nje, ponuđenu tvarnost

nisam smio pasti u okrutno stanje zime

ma otkuda dolazila, ma kojim se njenim imenom zvalo

Nije me smjela iskušavati paralelnim vremenom

zavjerom bezimene nade, neizdašnim

posve nekorisnim opipavanjem temelja

Dugo sam od nje skrivao cvjetove

odolijevao zapusima nerazumljiva svraba

ostajao bez riječi kad su mi bile najpotrebnije

i ovako nemoguć, ovako bez nje

bez uvale i svega što bi je moglo zamijeniti

bio sam riječ kad je nije trebalo biti

Jakša Fiamengo

Zagreb

U SJENI OD KOJE SMO

Može li pjesma

preuzeti na se svu predmetnost koja je okružuje

poput kapi kiše ili malih uznemirenih insekata

može li na se preuzeti odgovornost za sve

što je riječ od ravnovjesja a ne umije izbiti u izgovor

kao što to zna voda na izvoru i glazba iz svirale

može li se dostojno objaviti ijedna svečanost

glasom pojedinačnim ili glasom skupnim

poput onog što ga zajedno oblikuju usta zborista

kad se predaju umijeću da se izrazi glas svjetlosti

i od sveukupnih šumova otkupi onaj plemeniti

zvuk postojanog toplog prostiranja

u sjeni kakvog drvoreda koji sve razumije

u sjeni od koje smo i sami na vidjelo izneseni

Jakša Fiamengo

Split, Sv Ante Poljud

IZA OKUKE

Tu odmah iza okuke plavi se grad

pitali smo za njega i sad je već tu

Poput iznenadne kiše poput ljetne večeri

na koju smo u jari poslijepodneva bili zaboravili

Prihvaćamo njegove zastave

upisuje nam se poput crta sudbine u dlan

I sve nam je razvidno

i sve je u vezi s gradom

Toliko se njime ispunimo da nam od toga

do iznemoglosti zasjaje riječi

Jakša Fiamengo

Split

KUTIJA GAJA UTIJA

Već dugo te gledam, mudri starče: rukopis
pregažena lica, potamnjeli sjaj ruku što ih
uspori vjetar ravnomjerno urlajući svime
što je čvrsto između mene i tvog biljega.

I što je od nas preostalo? I ja sam
morao morima, kopnio kopnima, htio i
                                                     nestajao.
I ja sam samotni onaj čovjek koji se
                                                     pretvara
u kamen. A kamen je ljuta jedna zvijer.
                                                     Ljuta.

Dogovorimo se: jednom kad budemo
                                                       sami
pokazat ćeš mi u tom velikom Lapidariju
kutiju u kojoj vrijeme ne teče, koju čuvaš
za bolje dane, koju se nikada nisi usudio
pred svjedocima otvoriti.
Trgovao si srećom, uzlao se uvijek
                                                      Nepoznatim.
A sada: prošećimo tim spremištima ulja, tim
naslagama amfora, krenimo u dućane
                                                      gdje svila
ima skupocjen miris nemira što se valja
s tihih pučina. I što je od svega preostalo?
Zrak koji nas uzgoni iznad čulnih
                                                    gradilišta?
Neponovljivi vjetra onkraj svega?
Pozivam na razgovor zvijezde prema
                                                    kojima si
ravnao svoj pramac, zovem mornare iz
                                                    nejasnih
onih stoljeća: odakle je doplovila ta
                                                    kutija,
koje je more izrezbareno vremenom tvoje
posljednje plovidbe, odakle ta glazba?

Odakle te ja to gledam, mudrosti moja?

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

OSTAJE MI

Gle, prolazim kroz vrijeme,
a ni hoda nemam, ni tla za doskok
ni pijeska, ni lovorova vijenca
ni lastavice da iz mojih očiju krene
i potraži vinograd počinka

Ostaje mi da te dotičem dahom
da te neprestano spajam sa zemljom
da budem u značenjima slova
iz knjige koju čitaš i čiju toplinu
u svoju tjelesnost pretačeš

Ostaje mi da te pretvorim
u grozd, u pčelu, u glazbu
da ti listam po kosi i da budem
uvijek negdje tu

Jakša Fiamengo

Bol na Braču

DUJAM

Onaj koji je posvećen ušao
u drvo u kamen u voštanicu
poput kapare lišaja vjetra
onaj božji onaj temeljni
od blage vjere od grada
u koricama prijaznih u brnistrama
mač i kruna girlandom spojeni
palma od svih moći štap uzorit
onaj zarečeni onaj izmučeni
u mreži stoljeća ribar tla
što ga dočeka srebro i pozlata
stari zanati stare milosti
riznica svjetla ulje i dlijeto
onaj zavazda u korskim sjedalima
onaj kameni onaj iz svega
stolac uspravni kalež molitve
blagoslovom prošivene misnice
onaj zakucani utučeni izdjelani
umanjen da bi bio veći
uramljen u svetost u riječ
luč naravna kost utjecanja
eno ga pronose pučani bratimi
eno ga prate kočije brodovi
prolazi gradom sja na rukama
glasnije od svakog carskog
sada mu je ime u zvonima
što su od svake moći i prigode
u procesiji krijeposti lijevani

Jakša Fiamengo

Split

PORED SVJETIONIKA

Svakog dana prolazim pored svjetionika

svi su drugi signali ipak manje vrijedni

osamio se na rtu kojemu više ne treba

valovi su već smirili nasrtaje na njegovo podnožje

zaboraville su ga i ptice koje se uvijek s nekim druže

ništa od vatre nije preostalo da mu jede utrobu

zemlja drhti kao u nepouzdano doba stvaranja

gledam na njega kao na vrijeme čiste svjetlosti

sva su njegova stanja izmijenila ključne riječi

svakoga dana pored njegova pogašenog pogleda

sve više i sam postajem svjetlo koje se iz njega iselilo

u svim nijansama, od bijelo bijele do tamno tamne

opsjedaju me njegove mjere koje bih htio pojasniti

preuzimam njegova svjetla poput pošte

bez adrese i bez potrebe da je ima

Jakša Fiamengo

Makarska - Svjetionik Sv Petar

KUĆA KRUHA

Tovar, vol i moja siromašna duša
U Božićnoj tajni samo smo statisti
Pred Djetićem mali, sa sjenama isti,
Dah nas Božji ljulja i vrijeme peruša.

Već isprani nadom da će zima proći
Dok u vjetru šumi silno more vjere
U istom smo zviježđu, mjeri svake mjere,
Putnici u svjetlost usred Svete noći.

O, sva je od zlata naša Kuća kruha,
Ukrasi na boru, blagdan i noć gluha
- Tek se anđeosko Gloria još ori.

Sat zvijezdanih sati kuca našu vjeru
Dok nas tri mudraca rod pastirski dvori
Marija i Josip već pelene peru.

Jakša Fiamengo

Split - Pjaca

  

DRUGI VIDIKOVAC

Ta druga realnost, ma što god to bilo,
Vrijeme je gdje sad su otac moj i mati,
Mjesto je gdje teku neki drugi sati,
Gdje je kamen teži, gdje je lakše krilo.

Ta druga realnost možda je pak prva,
Ona što se ne zna i samo je sjetna
Zamjena za sreću, al' i zagonetna,
S korizmenim križem, kraj Božićnog
                                                      drva.

Tko zna što sve u njoj potire se, slaže
Kad nam prođu zime i nebeske straže
Propuste nas ući na osobit način

Do njezinih dvora, do mora i polja...
Jest, možda je ipak od svih ponajbolja
Ta druga realnost, ma što god to znači.


Jakša Fiamengo

Split - Marjan

  

ZEMLJOVID NOĆI 9

Otvaram prozor
i sjenu svoje noći
strpljivo i kako treba
miru svome nosim i privodim
uzdam se u te gotov da oprostim
moru što je more, pjesmi što je pjesma
i svemu što u svome stanju a u tvoje ime
drži se i bezrazložno u sljepilu svome
                                                  prebiva
gledam te: u svakom si milimetru mog
                                            vidnog polja
u svakom si lijeku do mog konačnog
                                             ozdravljenja
posve sama za sve titraje koji ti još nadolaze
otvaram prozor i vani je noć ravna samo
                                                           noći
i opet otvaram prozor i vani je opet noć
i sve su same noći oko mene postrojene
čekaju moj znak a premalo svjetla
e da bih još uvijek smio povjerovati
kako u svemu tomu već poznatom
počiva i šuti jedna te ista
jedna i neponovljiva
moja vlastita noć

Jakša Fiamengo

Split


  

JUTARNJI ANĐEO

Od nekog vremena osjećam osobitu

naklonost prema anđelima

nalazim ih u svim vrstama treperenja

u podrhtavanju jutarnjeg autobusa

u šalici kave u nazdravljanju dobrog jutra

zalijepljene za revere mornarske dolame

obješene o kazaljke sata nad Pjacom

prisluškuju sve moje pa i one najniže riječi

dotiču me na način koji me čini nesigurnijim

na svom neuvjerljivom jeziku

ne znam što bih im rekao

dok mi se uvlače u sve žurnije korake

listaju moje novine upućuju uredsko računalo

raspoređeni u finom ustroju na vrhu olovke

nespremne da mi odzdrave kako priliči

učim ih iznova kako počinje dan

za koji više nisam siguran gdje i od čega nastaje

za čiju lakoću nisam siguran krije li navještenje

tajim ih da mi ne oduzmu svojstvo svjetlosti

one iz koje ih jasno mogu gledati

naslućujući ih

do vidljivosti koja ne prilazi

do prisnosti i onoga što od nje ostane

Jakša Fiamengo

Split - Pjaca

MELKIOR KAD BIJAH

Melkior kad bijah nosio sam smirnu
Do kamene bunje što se svjetlom prože;
Heroda ne slušah, jer što silnik može
- Pratio sam zvijezdu jašuć' kroz Kostirnu.

Jastožera, mreže, vrše, parangali
Ostaše ko spomen na zimsku Komižu
Sa mnom vol i tovar još ušima strižu;
Tražio sam Boga: Gdje je Isus mali?

Vidio sam samo osvjetljene bore,
Vidio sam samo namreškano more,
Svetoga Mikulu i Svetoga Jurja,

Sve što radost nosi i sve što nas žulja...
Tražio sam Dijete, ne nađoh mu dvore
Doli u svom srcu što ga milost ljulja.

(I Baltatzar isto, Gašpar i sva rulja
             što se tu zateče)


Jakša Fiamengo

Split, Đardin

  

ZADNJA ZIMA

Stiže ona zima a ja ne znam način
Kako joj se oprijet otokom okovan;
Otokom sa kojim stalno se ortačim,
Na kojem sam bio školjka, gmaz i ovan;

Na kojem sam bio ljeto od svih ljeta,
Lav mletački, rogač, medvjed Dalmatinčev;
Galijot i pjesnik, martir i profeta,
Marulova sjena i prikaz Lovrinčev;

Na kojem ću skončat, usidren u postu
Prosinačke bure sa vjerom u Krista
Da ustupim mjesto uglednijem gostu;

Na kojem je račun svega što me ima
I na čiju zemlju tijelo već mi prista
Jerbo sve me boli, jerbo stiže zima.

Jakša Fiamengo

Split

BETLEHEM U NAŠOJ KUĆI

Velike kubike svjetlosti te noći
Cijela će obitelj primiti u njedra,
Noć će opet biti zvjezdana i vedra
Jer ima se rodit, jer ima nam doći.

Betlehemsku špilju lako ćemo riješit
Plastikom i drvom, gipsom i papirom:
Noć će prosut blagost, ispunit nas mirom
Jer će nas pohodit, jer će nam se smješit.

Pastiri, mudraci, Marija i Josip
Pristupit će boru, s anđelima doći
I pazit na Dijete da u Svetoj noći
Ne dobije kašalj, ne dobije osip.

I Dijete će usnut, pokrenut vremena
A mi s Majkom pjevat: Nina, nana, nena....


Jakša Fiamengo 

Split - na Pjaci