NESTVARNA LJUBAV

Je li zaista bio na tvome prozoru
onaj razbiti pitar što sada leži pod kamenim
mostom
na dnu Suhoga potoka?
Imao sam dvadeset godina i mislio sam da te volim,
i prezirao vode što umiju jedino teći
po izlokanim koritima u svitanja neočekivana i gola.

Ko stara violina, srebro u grlu cvrčka,
zvonio je taj potamnjeli glas,
i sa svakog stabla javljao se po jedan kos,
a ni sjetit se ne mogu zašto sam bio tužan
kada je smješak tvoj nestao s kraja usana,
i nisam ti umio reći
da sam to ja, dječak što je donedavno trčao bos.

A sada kad je trava već požutjela,
prekasno je da ti govorim to i ostalo o dlanima
punim srca
i da ti zrcalo svih tih bura u ruke dam.
Jer ni do sada nisam otkrio jesam li zbog potoka
što teče

tražio tvoju sliku na dnu svake vode.
Oprosti! Ja sam zaista mislio da te volim
i nisam shvaćao tvoje tišine ni tvoje sjete,
ali želje su ipak bile cjelovite i tek sada tu tajnu
znam.

Misliš li da mi je žao zbog rasutih zvijezda
ili da se radujem jeseni jedino radi jedrine grozdova
i da sa šturcima slavim ovu noć sjećanja?
Još uvijek putujem u susret cestama -
biser se jedino u moru roni -
i leti se, ti znaš, jedino na krilima.

I kad bih stigao na domak dalekoga grada,
tvoja ljubav i djetinjstvo što je bilo
možda bi se iznova učinilo gusto poput staroga vina
i snova kojima te sretah.
Ali daleko ima još dalje,
i ko će onda reći ljubav ili  - ne
između ta dva umora i jednoga jedinog hlada.

Marin Franičević

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija