ŠTO VJEROVAT SE NE MOŽE

Vjerovao sam u taj jedan jedini put,
i išao sam, tiho,
da tiše nisam mogao.

Bježao sam uvijek ustranu
da lakše prođu oni što žure,
što su široki i jednooki,
i što je cijeli svijet
njihov.

Sklanjao sam se jednako
mravu i
maslačku
kao vuku i hajduku.

Zaklinjao sam se u taj
jedan jedini svijet, i kotrljao se
onako kako su me
bacili.

Ali putovanju,
ali strmini
nikad
nije bilo
kraja.
Sad se javljam otud
gdje više nikakvih puteva
nema.

Hodao sam ovim svijetom
kao po svojim vlastitim ranama.

Vjerovao sam u taj
jedan
jedini hod. Taj put. Taj pad.

Sad vjerujem što vjerovat se ne može:

jednako su krivi
vini i nevini.

Anđelko Vuletić 

Lugano

ŽALOSNA ŠALA

O gospodaru duše moje i tijela
moga:
što je ovo sa mnom?
kakva je ovo teška kazna?

Dao si mi što nikom nisi: krila.
Lice moje došlo je na svijet ozareno,
i veselo, i blistao mi je
sjaj
u očima, i - sreći se nisam mogao
načuditi.

Polako, iz dana u dan,
širio sam
svoja krila, naučio letjeti, i - digao se
nebu pod oblake, i još dalje,
i zamahivao,
sve jače.

Ali - tek što sam postao letač, tek što sam
spoznao
visinu i plavet,
osjetio sam, za vratom, pravu aždahu - tvog
izaslanika,

tvog hranjenika,
koga si ugradio u moje tijelo,
istodobno kad i krila - i koga sam, zdušno napajo
svojom krvi, tog plaćenika, tog dželata,
ništa ne sluteći.

I - najedanput,
bez ikakva povoda, udarci su
počeli
treštati po mojim krilima, po tom čudu
kojim si me
obdario i naoružao, o svemogući.

A kandže su
bezdušno
stezale vrat.

Dan za danom, udarac za
udarcem,
pero za perom, i - krila
ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i - ja
posrnuh, i
padoh, točno na glavu, kao što se i pada bez oblaka.
U prašinu;
u nepovrat.

Evo, sad - već gotovo cijeli život -
niti letim, niti
hodam.

Skupio sam se u svom
jadu:
rugaju mi se, i smiju, i gaze, iz čiste obijesti,
i tvoji vjernici i moji
pakosnici, i - mene je svaki dan
sve manje i manje.
A podsmijeha
i naslade sa strane,
sve više
i više.

Kakva je to žalosna
šala, o gospodaru
duše moje i tijela
moga.

Što sam skrivio,
hoću li ikad
saznati?

Anđelko Vuletić

Makarska