petak, 1. kolovoza 2025.

U VRIJEME PRISTAJANJA

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam.
Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Daleko je obala.
Stanem, i gledam prema obali.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
I tražim luku; al nigdje luke da se odmorim.
Neka daljina ohrabruje me - mislim pristat ću.
I veslam.
U prsima mi ječe nakovnji.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Veslam, prema luci palmama i tamarisom obrasloj.
(Luka skuplja u se modri dim tamjana.)
Ali jao - evo već stade bjesniti.
I sve joj lice pocrni.

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam
prema pučini, prema drugoj nekoj obali.
I tražim luku na dalekom obzoru.
Začađale mi kosti ištu odmora.

Daleka je obala.
Stanem, i gledam prema obali.
Umorilo me more; napušta me moć veslanja.
Ne! u taj kritični čas postadoh rogoboran.
Zavesalam još jače; veslam rukama.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Užas me obuze, jer eno zavjera se priprema.
Kopno se, kao zamka, prekrilo tamom.
Odmiče se obala.
Svjetionici žmirkaju i mjere moje udaljavanje
od obale.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Pred sobom na pučini stup tornada vidim.
Spašen!
U njem ću naći neprestani mir.
Odmorit ću se - gledajući pustoš ispod sebe.

Ovo more, koje gori, rukama prevselavam.


Josip Pupačić