Otvaram prozor
i sjenu svoje noći
strpljivo i kako treba
miru svome nosim i privodim
uzdam se u te gotov da oprostim
moru što je more, pjesmi što je pjesma
i svemu što u svome stanju a u tvoje ime
drži se i bezrazložno u sljepilu svome
prebiva
gledam te: u svakom si milimetru mog
vidnog polja
u svakom si lijeku do mog konačnog
ozdravljenja
posve sama za sve titraje koji ti još nadolaze
otvaram prozor i vani je noć ravna samo
noći
i opet otvaram prozor i vani je opet noć
i sve su same noći oko mene postrojene
čekaju moj znak a premalo svjetla
e da bih još uvijek smio povjerovati
kako u svemu tomu već poznatom
počiva i šuti jedna te ista
jedna i neponovljiva
moja vlastita noć
Jakša Fiamengo
i sjenu svoje noći
strpljivo i kako treba
miru svome nosim i privodim
uzdam se u te gotov da oprostim
moru što je more, pjesmi što je pjesma
i svemu što u svome stanju a u tvoje ime
drži se i bezrazložno u sljepilu svome
prebiva
gledam te: u svakom si milimetru mog
vidnog polja
u svakom si lijeku do mog konačnog
ozdravljenja
posve sama za sve titraje koji ti još nadolaze
otvaram prozor i vani je noć ravna samo
noći
i opet otvaram prozor i vani je opet noć
i sve su same noći oko mene postrojene
čekaju moj znak a premalo svjetla
e da bih još uvijek smio povjerovati
kako u svemu tomu već poznatom
počiva i šuti jedna te ista
jedna i neponovljiva
moja vlastita noć
Jakša Fiamengo
Split |