Kad iz bučnog stignem grada
nakon šetnje ili rada,
najljepše je tada za me
u kuhinji moje mame.
nakon šetnje ili rada,
najljepše je tada za me
u kuhinji moje mame.
Bijelo suđe tu svjetluca,
stari sat na zidu kuca,
bakren kotlić na ormaru
u rumenom sja se žaru.
Pod njim, iza stabla čista,
niz se sjajnih čaša blista.
Vrč je zemljan među njima,
sa šarenim cvjetićima.
Na stolu je stolnjak bijeli
i jabuke tri u zdjeli,
a toploga hljeba pola
rumeni se nakraj stola.
Na prozoru, bez prestanka,
zavjesa treperi tanka.
Vjetrić pirka, pa se širi,
a kroz prozor nebo viri.
Pokraj peći moja mama
u starinskim papučama
nestrpljivo uvijek čeka
dok zavrije lončić mlijeka.
Ne pita me nikad ništa,
kada radi kraj ognjišta.
A čemu i da me pita,
kad mi sve na licu čita.
Čita, da me život zove
na putove uvijek nove,
al' da nigdje naći neću
takav tihi mir i sreću.
Čita, da ću svijetom proći,
ali opet amo doći,
gdje svog sina čeka mama
u starinskim papučama.
Gustav Krklec
Solin
