O gospodaru duše moje i tijela
moga:
što je ovo sa mnom?
kakva je ovo teška kazna?
Dao si mi što nikom nisi: krila.
Lice moje došlo je na svijet ozareno,
i veselo, i blistao mi je
sjaj
u očima, i - sreći se nisam mogao
načuditi.
Polako, iz dana u dan,
širio sam
svoja krila, naučio letjeti, i - digao se
nebu pod oblake, i još dalje,
i zamahivao,
sve jače.
Ali - tek što sam postao letač, tek što sam
spoznao
visinu i plavet,
osjetio sam, za vratom, pravu aždahu - tvog
izaslanika,
tvog hranjenika,
koga si ugradio u moje tijelo,
istodobno kad i krila - i koga sam, zdušno napajo
svojom krvi, tog plaćenika, tog dželata,
ništa ne sluteći.
I - najedanput,
bez ikakva povoda, udarci su
počeli
treštati po mojim krilima, po tom čudu
kojim si me
obdario i naoružao, o svemogući.
A kandže su
bezdušno
stezale vrat.
Dan za danom, udarac za
udarcem,
pero za perom, i - krila
ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i - ja
posrnuh, i
padoh, točno na glavu, kao što se i pada bez oblaka.
U prašinu;
u nepovrat.
Evo, sad - već gotovo cijeli život -
niti letim, niti
hodam.
Skupio sam se u svom
jadu:
rugaju mi se, i smiju, i gaze, iz čiste obijesti,
i tvoji vjernici i moji
pakosnici, i - mene je svaki dan
sve manje i manje.
A podsmijeha
i naslade sa strane,
sve više
i više.
Kakva je to žalosna
šala, o gospodaru
duše moje i tijela
moga.
Što sam skrivio,
hoću li ikad
saznati?
Anđelko Vuletić
moga:
što je ovo sa mnom?
kakva je ovo teška kazna?
Dao si mi što nikom nisi: krila.
Lice moje došlo je na svijet ozareno,
i veselo, i blistao mi je
sjaj
u očima, i - sreći se nisam mogao
načuditi.
Polako, iz dana u dan,
širio sam
svoja krila, naučio letjeti, i - digao se
nebu pod oblake, i još dalje,
i zamahivao,
sve jače.
Ali - tek što sam postao letač, tek što sam
spoznao
visinu i plavet,
osjetio sam, za vratom, pravu aždahu - tvog
izaslanika,
tvog hranjenika,
koga si ugradio u moje tijelo,
istodobno kad i krila - i koga sam, zdušno napajo
svojom krvi, tog plaćenika, tog dželata,
ništa ne sluteći.
I - najedanput,
bez ikakva povoda, udarci su
počeli
treštati po mojim krilima, po tom čudu
kojim si me
obdario i naoružao, o svemogući.
A kandže su
bezdušno
stezale vrat.
Dan za danom, udarac za
udarcem,
pero za perom, i - krila
ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i - ja
posrnuh, i
padoh, točno na glavu, kao što se i pada bez oblaka.
U prašinu;
u nepovrat.
Evo, sad - već gotovo cijeli život -
niti letim, niti
hodam.
Skupio sam se u svom
jadu:
rugaju mi se, i smiju, i gaze, iz čiste obijesti,
i tvoji vjernici i moji
pakosnici, i - mene je svaki dan
sve manje i manje.
A podsmijeha
i naslade sa strane,
sve više
i više.
Kakva je to žalosna
šala, o gospodaru
duše moje i tijela
moga.
Što sam skrivio,
hoću li ikad
saznati?
Anđelko Vuletić
Makarska |