U provincijskom kinu
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala
U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju
U provincijskom kinu
Jer Ja sam umro
i sada se nalazim na nebu
umoran od hodanja i pisanja
jedem posvećeni kruh
zasjenjen jedino tobom, Gospodine
koji si upravo progledao na sve strane
svijeta, gledajući ovo digano nebo
i pitam se vidiš li me uopće
jer to sam ja, uz Tebe se budim
dijete koje kaže da je Tvoje
pjesnik i još k tomu stari
Osjetiš li očinski požar u sebi
podmetni ga sinu svojemu
neka gori od sreće
neka izgori od ljubavi
I dok sam visoko gore
slijedio Tebe
i pravio reda na horizontu
raspoređujući zamišljene legije
svakojakih časti za sebe
kao kakav centurion
odozdo netko zaječi
Novi je to pjesnik mladi
protutnjao kroz abecedu i
razbacao riječi poput konfeta
Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja
nestani, mrš,
naređujem zbilji, trebam drukčijiOna je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Još to nije sve: u ranu zoru,
Zagrebu ususret, s neba,veljača
koliko tuge