POSLIJE BERBE

Ovo riđe lišće na vjetru u voćnjaku
sad živi pod kišom sve uzbibano i govori,
a navrh stabla, tamo
gdje se u zraku rote vampiri,
na grani je ostala tek jedna jabuka,
posljednja žarka divota, još nenačeta.

Prije nego strune treba je spasiti,
uputiti je tamo gdje je pošla:
čovjeku, kao zemna hrana.
Bude li uman, on će još malo
kupati se u rujnoj oblini
orošenoj kapljama: ona je zbilja njegov plod.

Sivo si nebo koje se navlačiš,
siv si i ti vjetre,
puhnite, duhnite, učini zimo što moraš

a sjećanje je strahovita stvarnost,
ono je kao gladna utroba:
žestoki vapaj stvari kojih više nema,
uskovitlani zrak s vampirima, a i s njima
i jabuka i san i sama tvar
onog što još nije bilo.

Nikica Petrak

Plitvice