Godinama već dolazim u grad i ne sluteći
koliko grad ulazi u mene, zoblje moje grožđe
uživa privilegije koje sam mu povjerio
koliko čuva svoje more jednako kao što more
na oku drži sve naše štetne korake
i ja sam se već njemu u čast izdužio
u plovidbama razdijeljeno more
i ja sam u njegovu mandraču okusio
kako vrijeme pere višak svojih prolazaka
koliko se čisti od nepotrebnih putovanja
dok me iz svoje bijele dvostrukosti
bifore u luci netremice motre
kao jednog od svojih koji sve tiše broje
koliko nas i ovdje ima zasjenjenih
koliko bracera, koliko visokih paluba
gledam u skrućene otiske klesarovih ruku
mnogi su me već prepoznali
kao što se u vjetru s pučine zna utvrditi kamen
kao što stari zid jače osjeća svoju hrapavost
kad ga takne neizbježno jugo
prikupljam upamćeni sjaj svjetionika na molu
dobri Bog sponzorira naše dobre naume
Jakša Fiamengo
 |
| Bol na Braču |
