Preporučujem mladim i vitkim djevojkama
da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju,
u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja,
s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku,
uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa
ko nepomičnim sličicama filma.
Preporučujem im da stanu na proplanak uz prugu,
ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune,
ili uz brklju, s košarom, pa putu kući,
da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga,
rasute pejzažem ko da su spomenici
neke egzotične, zaboravljene uljudbe
koju obrasta gusta mahovina sumraka.
Preporučujem im da obrube pruge,
ko što bih prozračnom akvarelu breza
preporučio obale vijugavih rijeka,
ko što bih vodopadima da se naglo otkriju
i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene,
ko što bih dupinima, kad bih bio mornar,
da skaču u buketima, ko da izbacuje more
skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda.
Preporučujem isto tako osamljenim mladićima
brončanog mišićja u napetim majicama
da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu,
oslonivši se na držak motike,
dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa
ko zasun što će zakračunat noć.
Preporučujem im da dignu na čas pogled,
zatečen možda, ali ravnodušan,
zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ;
da ne pročitam u njihovim očima zavist
na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom,
ni plamen pustolovine, nego da žive
u istom redu sa svojim čokotima,
mojim prolaskom zatečeni u sreći.
Preporučujem dakle onima koji ne putuju
nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju
ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik
i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje
da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja,
ko gusti med, da bude svima vidljiva.
Da mi ne prolazimo samo starim grobljima,
bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima,
da tek ne putujemo u traženju života,
nego da vidimo da se svuda živi
još uvijek, i da se živi lijepo.
Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo,
preporuke nosim ko kakav zalutali poštar
i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme :
najtoplije, kažem, preporučujem svima njima
neka se ne kriju, nek nam se pokazuju,
neka okite sve pruge ko prometni znaci,
neka se ne stide svoje jednostavne sreće,
ili neka svećenički čuvaju njen privid :
da imamo još kome zavidjeti,
da imamo još čime hranit ovu
neutaživu žeđ, što se napaja daljinom.
Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže
da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi,
da su mladići prema djevojkama nježni,
da su ljudi dobre volje i da ih nije strah,
da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost,
da su djeca dobra za životinjama,
da su vode čiste i pune mrijesta,
da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke,
da masline rode, da grožde bubri
da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe
ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice,
i da su meteorološke prognoze suglasne
da će vrijeme jednom biti trajno lijepo.
Najtoplije preporučujem vama koji živite
pokažite nama što samo prolazimo
u ovom falusu ekspresa što se zariva
u jalovu i sve crnju noć
dok nam život curi između prstiju
ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo
vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom
pokažite nam spremno, raskošno, nesebično,
da života ima, da ga se može živjeti.
Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova
u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći.
Antun Šoljan
da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju,
u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja,
s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku,
uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa
ko nepomičnim sličicama filma.
Preporučujem im da stanu na proplanak uz prugu,
ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune,
ili uz brklju, s košarom, pa putu kući,
da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga,
rasute pejzažem ko da su spomenici
neke egzotične, zaboravljene uljudbe
koju obrasta gusta mahovina sumraka.
Preporučujem im da obrube pruge,
ko što bih prozračnom akvarelu breza
preporučio obale vijugavih rijeka,
ko što bih vodopadima da se naglo otkriju
i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene,
ko što bih dupinima, kad bih bio mornar,
da skaču u buketima, ko da izbacuje more
skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda.
Preporučujem isto tako osamljenim mladićima
brončanog mišićja u napetim majicama
da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu,
oslonivši se na držak motike,
dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa
ko zasun što će zakračunat noć.
Preporučujem im da dignu na čas pogled,
zatečen možda, ali ravnodušan,
zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ;
da ne pročitam u njihovim očima zavist
na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom,
ni plamen pustolovine, nego da žive
u istom redu sa svojim čokotima,
mojim prolaskom zatečeni u sreći.
Preporučujem dakle onima koji ne putuju
nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju
ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik
i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje
da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja,
ko gusti med, da bude svima vidljiva.
Da mi ne prolazimo samo starim grobljima,
bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima,
da tek ne putujemo u traženju života,
nego da vidimo da se svuda živi
još uvijek, i da se živi lijepo.
Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo,
preporuke nosim ko kakav zalutali poštar
i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme :
najtoplije, kažem, preporučujem svima njima
neka se ne kriju, nek nam se pokazuju,
neka okite sve pruge ko prometni znaci,
neka se ne stide svoje jednostavne sreće,
ili neka svećenički čuvaju njen privid :
da imamo još kome zavidjeti,
da imamo još čime hranit ovu
neutaživu žeđ, što se napaja daljinom.
Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže
da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi,
da su mladići prema djevojkama nježni,
da su ljudi dobre volje i da ih nije strah,
da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost,
da su djeca dobra za životinjama,
da su vode čiste i pune mrijesta,
da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke,
da masline rode, da grožde bubri
da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe
ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice,
i da su meteorološke prognoze suglasne
da će vrijeme jednom biti trajno lijepo.
Najtoplije preporučujem vama koji živite
pokažite nama što samo prolazimo
u ovom falusu ekspresa što se zariva
u jalovu i sve crnju noć
dok nam život curi između prstiju
ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo
vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom
pokažite nam spremno, raskošno, nesebično,
da života ima, da ga se može živjeti.
Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova
u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći.
Antun Šoljan
 |
| Solin |
