PODNE

Šumori stari hrast na rubu prastare šume
i tiho spušta grane pune mladoga žira,
podne se otajnim lukom prema zenitu penje,
zaljubljen pastir svira.

U docu drijemaju sela, ko klupko oblak se bijeli
u sitne pramove kida, livada pobožno ćuti,
krave na pojila idu, opita suncem vrelim
divlja jabuka žuti.

Zastaše potoci gorski, jezera sklopila oči,
kroz zlatna žita više ne prolazi oštra kosa,
jagoda zri na lišću, tih se maslačak preno,
na glavu sjela mu osa.

I sunce se pomiče, ide: plime sunčane teku
i plave tihe doline, sela i livade rodne.
Omara: čas svečan; čovjeka prolaze srsi,
u zenit ušlo je podne.

S nebeskih krugova modrih Bog sad silazi dolje
i tiho blagosivlja ljude, šume, polja, doline,
i sve su stvari svete i tako čarobno lijepe
da nam se braćom čine.

Đuro Sudeta

Plitvice