NA IZVORU CRNE RIJEKE

Kako li živo tečeš, bistra moja vodo,
kroz travu i kamenje, pod širokim
lišćem lopoča, u sjeni stoljetne šume.
Slušam te i gledam: stižeš i odlaziš
(ti živa i hitra, ja mračan i nepokretan),
donosiš i odnosiš - kao vrijeme.
Sjedim tu, pored tebe, Crna rijeko,
još crnji od tebe i prepun gubitaka.
Vrijeme je teklo kao što ti tečeš
i sve mi je odnijelo. Ali da nisam gubio,
kako bih znao da sam nešto imao?
Gubici su moje bogatstvo. To je jedino
što ostaje. Divno i gorko bogatstvo
sazdano od gubitaka

Nikola Milićević

Cetina

POVIJEST

Što da iznosim vašu povijest, mrtvi, što
da se sjećam kako ste u torbama, na leđima,
donijeli svoju djecu s Istoka.
Što da spominjem onoga koji je pao
od turske sablje, i onoga što je umro
u mletačkoj tamnici. I onoga što su ga
Francuzi strijeljali, jer je tvrdoglavo htio
"sili odoliti i s kraljem boj biti".
I onoga što je, bježeći na Maltu,
u ruskoj galiji, izgubio kesu dukata.
I onoga. I onoga. I onoga. I sve njih
kojima je vrijeme urezalo u čelo
znak progonstva, znak srdžbe
   i znak smrti.


Nikola Milićević

Poljica

KAO NA POČETKU

Poslao si me iz svojih daljina ovamo, o Neznani!
Uputio si me s nekom svrhom i zacijelo si htio
da nešto obavim ovdje, da izvršim neku zadaću:
možda da uzorem njivu, da zasadim vinograd
ili da porinem brod u neko tamno more.
Ali ništa od svega toga nisam učinio.
Valjda sam zaboravio savjete koje si mi dao
kad si me s nadom otpremao od sebe.
Tako sam se neuk našao u ovim podnebljima,
neuk i gol i bos, bez igdje ičega.
Mučio sam se da dokučim što mi je činiti,
na koji način da izvršim poslanje
s kojim si me ovamo uputio,
a ničega se pametna nisam umio sjetiti.
Činilo mi se da ni za kakav ozbiljan zadatak
nisam pripravan. I tako mi ostade samo
da osluškujem tajanstvene razgovore
lišća i tišine, da čujem što spokojni cvjetovi
međusobno šapuću; da pokušam saznati
što se zbiva u bistrini voda, u dubokim
ogledalima neba. I vrijeme sam gubio
tražeći u priprostim stvarima visoka znamenja,
a posvuda sam nalazio samo zastrašujuće pojave.
Plašila me noć, plašili nesagledivi prostori.
Kako se mutni beskraj širio oko mene,
postojao sam sve manji, sve nemoćniji.
Obilje znakova i svakovrsnih upozorenja
stajalo je izazovno preda mnom.
Zurio sam u njih, odgonetavao ih i čitao
i ništa spasonosna nisam naučio.
A godine su u tvrdu kasu neumoljivo harale
i pustoš je bivala sve teža, sve zlokobnija.
Tako na kraju postadoh ponovno neuk i gol
kao što sam na početku bio.

Nikola Milićević

Makarska

TJESKOBNA NADA

Pun tjeskobne nade, odlaziš na svoja traganja
i neumorno kopaš, strpljivo pretražuješ
pod stablima, pod zidovima, pod oblacima.
Uklanjaš korijenje, pijesak, zemlju, maglu,
prste si iskrvario, leđa ti tvrdo povita,
a ništa valjano da nađeš, ništa konačno
da saznaš. Samo krhotine,posvud, sami goli
sitniš, predznaci nečega vrijednog, nečega
što uznosi maštu i što slutnjama grije
i ponovo navaljuješ, još upornije kopaš,
sve mahnitije roniš u izazovnu dubinu.
I ponavljaš u sebi: mora da je ovdje,
sigurno je ovdje Ono, ono, kako se zove,
ne znam kako se zove, ali nije ni važno.
Mora da je blizu, jer predznaci su tu.
I tako, sav obuzet predznacima i slutnjom,
svakodnevno se vraćaš sa svojih traganja
praznih ruku, a miran, kao da si našao
i sutra ćeš opet, tko zna pod kojim stablom,
ozaren nekim svjetlom, pun tjeskobne nade,
razgrtati zemlju i čupati korijenje.

Nikola Milićević

Makarska

TAJANSTVENI NEZNANAC

Bježao sam od tebe i skupljao se u samoću
jer mi je bila teška tvoja daljina
i tvoj me tamni beskraj plašio.
Ali nisam mogao ne tragati za tobom,
a ni sam ne znam što sam zapravo tražio.
Nisam ti želio doznati imena,
nisam te pokušao ni na koji način odrediti.
Ti si za mene bio i ostao veliki,
tajanstveni Neznanac, ni dobar ni zao,
ni crn ni bijel ni zelen.
I bio si mi potreban upravo takav,
neznan i neodređen, jer kad bih te
uobličio i spoznao,
ti više ne bi bio to što jesi.
Stupio bih s tobom u razgovor i svađu
i sva bi tvoja čarobnost nestala.
Jer nije za tobom stremila moja vjera
nego moja sumnja. Ona je rovarila
i prevrtala po tvojoj golemoj praznini,
jer sumnja ne može biti mirna
i nigdje se ne može upokojiti.
Ona, u svojoj mučnoj upornosti,
prodire i tamo gdje nikakva vjera
ne može prodrijeti.

Nikola Milićević

Vepric - Makarska

TREBA STRPLJIVO

Treba strpljivo prebirati šljunak
   prikupljati bilje,
iznositi ruke na jutarnju svjetlost,
   noge prepuštati putu,
beznadno udarati na tvrda vrata,
   bazati po tmini.
Treba strpljivo još mnogo toga
   uraditi i ponijeti
za ovaj divni, nepopravljivi svijet.
Od svega toga zacijelo neće biti
   osobite fajde.
Sve će ostati očajno nepopravljivo
   kao što bijaše bilo.
Ali svejedno treba, treba prebirati,
   skupljati, lupati, ići,
treba umirati da bi ovaj slavni svijet
   mogao i dalje živjeti
u svojoj divnoj (divljoj) nepopravljivosti.

Nikola Milićević

Makarska

PUTNIKOVA PJESMA

Putujem stalno nekom sjajnom gradu,
gradu čudesa, sna i zaborava,
gdje ima divnih ljekovitih trava
koje bi mogle da mi spokoj dadu.

Putujem, noseć nevidljivu nadu
koja u meni iznemogla spava
te me iznutra katkad obasjava,
kad čamim, slomljen, u jadu i padu.

Gazim kroz polja i prelazim brda,
snaga se gasi, a zemlja je tvrda,
rane me bole, bode trn i kamen.

I siguran sam: cilju neću stići,
ali svejedno moram naprijed ići,
jer znam: gotov sam, samo ako stanem.

Nikola Milićević

Makarska