Putujem stalno nekom sjajnom gradu,
gradu čudesa, sna i zaborava,
gdje ima divnih ljekovitih trava
koje bi mogle da mi spokoj dadu.
Putujem, noseć nevidljivu nadu
koja u meni iznemogla spava
te me iznutra katkad obasjava,
kad čamim, slomljen, u jadu i padu.
Gazim kroz polja i prelazim brda,
snaga se gasi, a zemlja je tvrda,
rane me bole, bode trn i kamen.
I siguran sam: cilju neću stići,
ali svejedno moram naprijed ići,
jer znam: gotov sam, samo ako stanem.
Nikola Milićević
gradu čudesa, sna i zaborava,
gdje ima divnih ljekovitih trava
koje bi mogle da mi spokoj dadu.
Putujem, noseć nevidljivu nadu
koja u meni iznemogla spava
te me iznutra katkad obasjava,
kad čamim, slomljen, u jadu i padu.
Gazim kroz polja i prelazim brda,
snaga se gasi, a zemlja je tvrda,
rane me bole, bode trn i kamen.
I siguran sam: cilju neću stići,
ali svejedno moram naprijed ići,
jer znam: gotov sam, samo ako stanem.
Nikola Milićević
Makarska |