utorak, 20. prosinca 2016.

KAKO PAMTIM MAJKU

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ivan Rogić Nehajev

Split - Varoš

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

PONOVLJENI ZAPIS O HRVATSKIM BRANITELJIMA

samo rečenica kraća od pucnja za njima traje
               ubilo ih,
izvršitelj može biti tko god s odužeg popisa
               krivotvorena negdje,
lakoće radi pričama još vlada: otišli su, zlo i zima
               učinili su ostalo

ipak, u onim rijetkim prostranim noćima, u rijetkim
               kada i imena ostaju
zasluženo sama a tijela tek orhideje brane i post,
               u onim rijetkim
vilinskim srsima iz tektonske prošlosti srca, tamo,
               još odjeknu
konjici krici kromirane kiše sami u vječnosti
               odvojenoj i glatkoj

tek krhki lovori i čistoća usta jasnije rišu
               odsjenke plavoga tvrdi galop limfe
neće stići pisma neće biti: možda, pod paskom psovke
               rane se peru samo u jednom smjeru,
toliko nevinih toliko tolikih, ponovo tko će
               kartirati plavo popuste li,
one duge fuge urasle u utihu ona vedrina slana
               i ista, rascijepljena visina, tko?

ta odanost, tako isključiva tako neprilična

Ivan Rogić Nehajev 


Solin - Spomenik hrvatskim braniteljima


nedjelja, 18. prosinca 2016.

STANICA

      
   Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?

Danijel Dragojević


Split - Željeznički kolodvor

subota, 17. prosinca 2016.

U BETLEHEM

Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj odgađati vrijeme polaska.
Pođi bez oklijevanja.
Budeš li oklijevao, moglo bi se dogoditi da okasniš.
Da jasle nađeš prazne
ili da u Betlehemu zatekneš Herodove vojnike.
Ne brini, ne možeš doći prerano.
Jer dođeš li ranije, moći ćeš za Dijete pripraviti sve oko čega se u ono vrijeme nije imao tko pobrinuti.
Tvoja dosjetljivost i srdačnost pomoći će da neka vrata ostanu otvorena
i da Dijete, kad se rodi, snažnije doživi ljudsku gostoljubivost.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj previše pažnje posvećivati putokazima
jer Betlehem nije samo zemljopisni pojam.
Na putu u Betlehem znanje i oprez nisu od prevelike pomoći –
oni čak mogu povesti u krivom smjeru.
Postoji samo jedan pouzdan putokaz u Betlehem: tvoje srce.
I što je jednostavnije, odvažnije i vjernije, to je pouzdaniji putokaz.
U prostranstvima tvog srca, na putovima u njemu ugaženima, prepoznat ćeš kamo ti je poći.
I kad prepoznaš put, idi. Samo idi.
Jer za tebe ne postoji svijet izvan puta u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj sa sobom ponijeti ništa suvišno.
Od stvari ondje će ti jedva što biti potrebno.
Osjećaj sigurnosti tamo te neće nimalo zaštititi.
Sve što će se ondje dogoditi toliko je novo da ti o tome nitko ne može reći ništa pouzdano.
Dobro je da ti i srce i ruke budu nesputani i raspoloživi.
Na putu će ti se u nekom trenutku približiti neko dijete.
I premda ga nikad nisi vidio, odmah će ti biti jasno da ga oduvijek poznaješ.
Stavit će svoju ruku u tvoju.
I dok ćeš ga ti zaštitnički prigrliti, ono će te povesti najplemenitijim putovima svijeta.
A oni svi vode u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, pođi s povjerenjem u svoje srce.
Ono je mnogo mudrije no što slutiš.
Učinit će za tebe sve što ti je na putu u Betlehem potrebno.
Dopusti mu samo da te na svoj način obdari i zemaljskim i nebeskim.
Dopusti mu da diše čitavim tvojim životom.
Nemoj se iznenaditi ako, i prije nego što kreneš, shvatiš da si u Betlehemu.
Jer betlehemsko Dijete jedva čeka da bude s tobom.
Njemu je svaka, pa i ona najobičnija, prigoda poželjna da je dijeli s tobom.
Betlehem je ondje gdje je i Dijete.
Ondje gdje je tvoje srce kod kuće.

Stjepan Lice 
 
Split - Crkva Sv Frane


petak, 16. prosinca 2016.

UŠUTKAJTE PJESNIKA

Ušutkajte pjesnika
I bit će manje riječi među nama
- Manje slučajnog sjaja
Manje tajanstvenog leta ...
Sigurniji bit će trenutak,
A izgubljeno bit će doba…

Vlado Gotovac 



Split

četvrtak, 15. prosinca 2016.

STARE LJUBAVI

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće. 


Željko Sabol 
Split



nedjelja, 11. prosinca 2016.

PUT

Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad
što bliješti kao rascvjetala grana.
Nad tornjevima ponoć.
Mjesec mlad.
I na dnu srca jedna stara rana.
Zaboravih na svijet, na noć, i put…
Tek za trenutak: telefonske žice,
i ponad mora jedan oblak žut.
Tek za trenutak: cvrkut noćne ptice,
i opet put,
i noć,
i dalek put.
Zaboravih na svijet; u svijesti niče
čarobna šuma, čempresi i more,
i tvoje ruke koje u snu sjaju
vatrama stare priče.
O, gdje si?
Sve je noć i sve je sjena.
Bez svijesti lutam svijetom uspomena.
O, gdje si?
Sve je bol i mrak i rana,
a u daljini bliješti grad ko divna
proljetna i procvjetala grana.
I dokle tutnji vlak u svjetlost dana,
kroz livade, kroz polja i kroz šume,
u duši niče jedan stari lik.
O, gdje si, draga?
Noć je pala u me.
Noć beskrajna.
I mrak.
I bol.
I krik!

Gustav Krklec 
Split