četvrtak, 29. rujna 2016.

HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenice moja!
Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pored trijema
i prebireš vunu za vretena.
Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek, žure.
Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je tvoja blaga duša.
Bašća vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem
i rosa je suza prolivena.


Vladimir Kovačić

Trilj Crkva i spomenik Sv Mihovila

srijeda, 28. rujna 2016.

ČEPMRES

Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese, mogao sam reći:
nigdje takva starca, takva silna debla, takve grdosije.
I kad god se vratim našoj staroj kući,
gledam ga, i usput kao  da mu kažem:
O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.
Godine prolaze, a uvijek si tu,
ni manji ni veći. Davno si dosego
svoju punu mjeru, i ne možeš više
ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.
Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.
Glavno da si dobro. Godine prolaze.
Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.
Sve vidim. Pa onda? Šta onda da vidim?
I zašto da gledam, i tebe i sebe?
Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jad i nevolja i sve - dođavola!-
Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.
Možda je zbog mene. Ali nije važno.
Zbilja nije važno. To ja tek toliko
da bar nešto kažem tebi osamljenom.
Jer bude mi drago kad te tako vidim
kod stare nam kuće, tvrda i visoka,
i u dobru zdravlju. I ponosna tako.
E, to iznad svega. To što si ponosan
naročito volim. Znam ja, ti si mnogo
toga preturio i mnogio vidio, i gore
i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru
i munje i vojske. I uvijek si tu,
ti i ovaj kamen. Mosor i Dinara,
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.

Nikola Milićević
Klis



utorak, 27. rujna 2016.

CETINA

(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!

Josip Pupačić
Cetina



ponedjeljak, 26. rujna 2016.

MOJ SVIJET

Kad sam imao šest godina
Svaku sam rijeku zvao Cetina,
Svaku planinu Mosor,
a svaki otok Brač.

Bože,
kako je moj svijet bio velik.

Ivica Sorić Suri
 
Cetina


nedjelja, 25. rujna 2016.

DALEKO MOJA


Sve što bih ti mogao reći il dati
u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela
bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina

Sve iz bolova, iz bujnih perivoja
u ovom času što ga se plašim
Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom

Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu
nosit ću te prema tuđini
ko mornar more

A ti, i tako sama
ostat ćeš daleko moja
daleko moja
bez mene, bez nas, bez svega


Josip Pupačić
Cetina


petak, 23. rujna 2016.

VODO, DUBOKI ZDENČE


Vodo, duboki zdenče, ženo, urno ljubavi
nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto
nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule

u tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem

Nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto strašnom voljom sudbine
iz duše vapijuće
u crnom bedemu straha, u ponornoj tišini
dozivam tvoje ime

tražim neznano biće

Nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule
modrinom nestvarnih zjena na drugu stranu tebe -
u vječnost pogled bacam
da tvoju dušu takne

nek odjekne, procvjeta od kobna dodira

U tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem
tvoj lik od nestalna svjetla, od nedostupne vatre
Hoću taj lik
Tvoj zov u svojoj krvi čujem

u crnoj sobi bez vrata u srce zakovanoj


Josip Pupačić
Cetina



četvrtak, 22. rujna 2016.

USPAVANKA MORU

Spavaj, spavaj,
more drago.
Dosta si se
naigralo,
odviše se
razigralo,
valjuškalo i mreškalo,
ludovalo,
propinjalo,
o hridine
udaralo.

Smiruješ se...
Tako treba...!
Gore s neba
stari mjesec
bdi nad tobom,
dok plovi nad
tvojim logom.

Spavaj, spavaj,
ja ću s tobom...!

Zlata Kolarić-Kišur
Makarska