KRONIKA O ŠUTLJIVCIMA

Njihov knez im reče: "Više nema onog
koji vas upućuje i, kad ste kao djeca,
koji vam sa žalošću u srcu zapovijeda.
Dolaze oni s dlakavim ušima, na malim
konjima, koji neće pitati niti za vaša
imena, samo će odmah povaditi bičeve
i buditi strah viši od Svete planine".

Istina je da nikakve planine ne bijaše
u toj zemlji ribara, vinogradara i ratara.
Ali knez je baš tako govorio i oni su razumijeli.
Još su mogli vidjeti što je drugima nedostupno.

Na kraju prozbori: "Neka ovo bude moja
posljednja, ne samo zadnja. Kad jednom dođe
takvo vrijeme, netko drugi će vas zvati.
Od tada pa do kraja svojeg vremena ja ću šutjeti,
jer kad je trebalo, nisam znao pravu riječ."

"A i od vas tko ne zna pravu riječ, neka šuti.
I koga budu tukli, gazili, neka ne izusti.
Oni sa šiljatim i dlakavim ušima,
koji na malim konjima dolaze da vam ugrabe
slobodu, premda ne znamo što će im.
Koji su pjevali orući i podrezujući vinograd,
i koji su išli za ribom od dubine do dubine,
neka šute i kad pomisle da bi se mogli spasiti."

Siđe sa svog kamena i pomiješa se s drugima.
A već su poljima jurili osvajači podrugljivih
lica, metalnih kaciga i šiljatih ušesa.
I kako nisu znali pravu riječ, nitko se ne pomaknu.
Šutjeli su isprobavajući snagu svoje nemoći.

Sve čvršće su mučali. Ni kad bi za sobom
zaključali vrata, ne bi govorili jedno s drugim.
Tražili su po zakutcima svoje svijesti
pravu riječ, ali se ništa nije odazivalo.
Bijahu prazne brazde u koje više nitko
ne baca sjeme. Već se širio zadah močvare.

Godine su prolazile, a kad je novi naraštaj
preuzeo brigu o kruhu i vodi, to više nije bila
šutnja nemoći. Unuci zbilja nisu imali
što reći jedan drugomu. Puštali su osvajače
da vladaju, da ih jednoga po jednoga,
više po nekom neredu nego redu, ali nikoga
ne izostavljajući, bičuju u radne dane,
i vezuju za stup srama u svečane.
I dalje im nije padala na pamet bilo kakva riječ.
Osvajači su urlali pijani po krčmama,
i, da još više uvrijede podjarmljene, od jutra
do mraka su pjevali, dapače i noću, ma koliko
im glasovi bijahu ružni, pjesme odvratne.

S vremenom šutljivcima zakržljaše, a onda
i otpadoše jezici. Sada skrušeno čekaju
da i oslijepe. Zna se, u nevolji
i oči nekad govore.

Slavko Mihalić

Zagreb - Ban Josip Jelačić

MANDUŠEVAC

Stoje uokrug, šute i  - vide.
Poneko siđe niza stube i baci kovanicu
u vodu ili na kamen u sredini,
onda se vrati ili ga nestane.
Stranac u gradu rado bi doznao
što se zapravo vidi, kad je toliko
vidljivo da se i ne mora vidjeti.
I on baci novčić, i samo osjeti
kako mu se ruka, bacajući,
hoće istrgnuti. Pita se u čudu:
kakvim me to slatkim ustima
dotaknula voda, kakvim me je  to
dubokim očima pogledao kamen?
A onaj bi mu dječak, što je naglo
osjetio žeđ, ali i snagu da joj odmah
ne popusti, lako mogao reći,
kad bi bio načistu s riječima:
ovdje je Prolaz. Na tomu skromnom
mjestu nedavno iskopanom za velikih
radova, Manduševcu, možeš vidjeti
kako je povijest samo veliko
šetalište. I nemoj se čuditi
kad začuješ šum vesala: mnogi su ovuda
ušli i još će mnogi izići. Ovdje su nam
mrtvi blizu poput košulje.

Slavko Mihalić

Zagreb - Manduševac

NETKO ME ZOVE

Ne nastoj me objasniti
Nemoj mojoj pjesmi dodavati riječi koje nikad
            ne bih izrekao
Ostavi mi moje čuđenje, svu moju izgubljenost,
            na kraju pristajanje
Ponekad me zbilja zove netko tko više
            ne bi mogao biti tu

Ali jest tu, kažem, i ne ususđujem se misliti
            na kakvo drugo značenje
Jest tu, ta vidio sam ga i čuo sam mu
            glas
A onda je nestao u gomili
Izblijedio, kao što i zbilja povremeno gubi
            obraz i ne može udahnuti

Ništa me ne pitaj jer o tome ne mogu reći
            više no što govorim
Na ulici, sred vreve, zazove me davno mrtvi
            prijatelj
Ili ga samo ugledam kako zamiče preko
            trga, ulice
S osmijehom na licu a ipak dosta
            zamišljen

Rekoh sve što se smjelo, a ti mi možeš
            jedino svjedočiti

Slavko Mihalić

Zagreb

VELJAČA

Ovo je najgora od svih zima: veljača.
Snjegovi se ispadali, bura leži probodena srca
među koljem, i sad smo sami sa hladnoćom.
Ljudi, stabla, niski do zemlje, a nebo razbijeni
prozor. Sipa zime pušta tamnosmeđu boju
i svi smo obeznanjeni oko ledišta ognja.
Duša mi kao siga visi sa usana.
Srce radi, radi, i njegov me štropot udara
po ušima. Tu još samo medvjed iz bajke
može opstati. O dobrodošlo njegovo krvoločno
tulenje. Samome bih sebi najradije rasporio
utrobu i legao u topli drob.
Veljača je, ni za koga nema milosti.
Zemlja - oglodana kost. Nitko više ne zna
zapaliti vatru. Sunce nas  zakartalo.


Slavko Mihalić

Split

OČI

U ime oca i Sina i Duha Svetoga . Amen

Zvijezde sam pogledao prelazeći dvorište.
Sreo mi se pogled s Bogom.
Sad znam zašto vazda
Kad gledam u zvijezde
Vidim Boga.
Zvijezde su Božje oči.

I još nešto.
Sad znam zašto
kad gledam oči
sretnem Boga.
Oči su Božje zvijezde.

Sad znam.
Danas na prvi dan nove 1990. godine
rano o prvoj uri.

Ivan Golub

Solin - Crkva Gospe od Otoka

PIJMO

Pogledaj ovaj opleteni stakleni sud
u kojemu počiva vino. Više je u  njemu
žara nego u tvoje dragane
koja sad gori pomamom, sad je mrzovoljna
kocka leda. O sebi se jedino pitaj,
strašljivče, može li tvoja ropska duša
podnijeti toliku vedrinu i koliko je
zbilja duboka bačva tvoje žeđi. Vino je
uvijek pred tvojim ustima,
kada ljubiš i kada spavaš, kada gubiš
vrijeme govoreći gluhima i kada moliš
Onoga što je s vinom toliko čvrsto
povezao spas. Traži li kakve žrtve
zauzvrat? Vino jedino moli da ga piješ,
da odbaciš sve što ti smeta
kako bi ga primao potpunije,
ne izvlači iz tvojih usta zakletve
već te nagovara da budeš svoj,
u carskoj odjeći ili prnjama
ugljenara, da ni za kakva obećanja
ne daš niti jedan dan,
da ne robuješ navikama, probicima,
sumnjivim slikama budućnosti u kojoj
tebe čeka jedino novi kavez u kavezu.
Pijanom, i drugi su ljepši, časniji,
manje misle na tvoj novčanik, a tvoja
dragana nabolje mijenja ćud
ili te zauvijek ispušta iz svojih
pandži. Stog vino nije kraj, ono je
vedriji početak na časnom putu
prolaznosti koja najviše daje ondje
gdje nam je sve oduzela trijezna vječnost.

Slavko Mihalić

Stobreč

ČAJ USRED PUSTINJE

Netko gubi svoj oblik, netko ga nalazi
u trenucima tako jednostavnim da znače
            skoro sve.
Izgubljen si ako te ne ubija ravnodušnost.
Nema mjesta za dvojicu tebe.

Kad bi se barem svakog stotog dana sjećao.
Kad bi prije naučio voljeti nego imati.
Netko se odmah rasproda na prvom trgu,
na drugom traži dva-tri gospodara,
na trećem, možda za sebe, podiže vješala.
A netko drugi je siromah i misli
da je oduvijek jedino to želio.
Stalno se vraća na ista mjesta
jer sve više osjeća njihovu svetost.
Pa i vlastiti mu se život čini čudesnim.

Dovoljno je samo jednom osjetiti slavlje.
Tada možeš vjerovati da ćeš na neko
od tih mjesta dolaziti i nakon smrti,
doduše nijem i skoro nevidljiv,
pa ipak će živi osjećati tvoju strast
i tako ćeš im pomoći da se u svojoj
silnoj neimaštini osjete sadržajnim,
u tom trenutku oko kojega se sve okreće.

Netko pokuša prevariti svijet pa ostane
           bez ičega.
Netko opet, ludeći, nalazi spas
u odricanju, mirisnom i pitkom poput čaja
što ga neka neobjašnjiva ruka nudi usred
           pustinje.

Slavko Mihalić
 

Plitvice