PIJMO

Pogledaj ovaj opleteni stakleni sud
u kojemu počiva vino. Više je u  njemu
žara nego u tvoje dragane
koja sad gori pomamom, sad je mrzovoljna
kocka leda. O sebi se jedino pitaj,
strašljivče, može li tvoja ropska duša
podnijeti toliku vedrinu i koliko je
zbilja duboka bačva tvoje žeđi. Vino je
uvijek pred tvojim ustima,
kada ljubiš i kada spavaš, kada gubiš
vrijeme govoreći gluhima i kada moliš
Onoga što je s vinom toliko čvrsto
povezao spas. Traži li kakve žrtve
zauzvrat? Vino jedino moli da ga piješ,
da odbaciš sve što ti smeta
kako bi ga primao potpunije,
ne izvlači iz tvojih usta zakletve
već te nagovara da budeš svoj,
u carskoj odjeći ili prnjama
ugljenara, da ni za kakva obećanja
ne daš niti jedan dan,
da ne robuješ navikama, probicima,
sumnjivim slikama budućnosti u kojoj
tebe čeka jedino novi kavez u kavezu.
Pijanom, i drugi su ljepši, časniji,
manje misle na tvoj novčanik, a tvoja
dragana nabolje mijenja ćud
ili te zauvijek ispušta iz svojih
pandži. Stog vino nije kraj, ono je
vedriji početak na časnom putu
prolaznosti koja najviše daje ondje
gdje nam je sve oduzela trijezna vječnost.

Slavko Mihalić

Stobreč