DOMOVINI!

Gori nebo visoko,
Dolje more duboko,
    A ja u sredini
    Noćnoj u tišini
Mislim na te ma jedina
Premilena domovina!

Slabe barke smjeli let
U daleki strani svijet;
    U njem strani ljudi,
    Jezik stran i ćudi;
A u tebi sve poznano,
Došo kasno ili rano.

Tko te ne bi ljubio,
U te doći žudio,
    Bio bi s kamena
    Srca nesmiljena!
Zalud sunce drugdje sija,
Moje srce ne razgrija!

Nemoj, buro, bjesniti,
Smjeli brod mi slomiti,
    Nu, ako se skrši
    I moj život svrši,
Tad dones'te, vi valovi,
Miloj zemlji cjelov ovi!

Antun Nemčić

Vodice

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

Nevidljivi bedemi sazidani od rana.

Uspavankom

odolijevam najezdama.

Preobražen u oklopu sna.

Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene

brodice od trske i tamarisa.

Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,

uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima

od kositra i vatre.

Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica

brani prilazi.

A u svitanju nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.

Ja sam tvrđava koja se ne predaje.

Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula.

Ne predaju se munje u brzom letu.

Ne predaju se živi sa draguljima očiju.

Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.

Same se daju i same otimaju.

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. 

Jure Kaštelan 

Makarska

OČI STJEPANA RADIĆA

One ne bijahu stvorene za obične vidike,-
Čvrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljeća:
Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike,
Jer su prejasno vidjele raskoš Velikog Proljeća.

One su nosile u sebi tihog smiješka bore,
Što se u zipci ljuljo, na ubitu živio tijelu:
Tada su gledale rasti i vreti golemo more,
A u njem svoju Misao ko ribu srebrnobijelu.

O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom,
(Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) -
Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom;
Ko sunca ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.

Pognute glave div malenom Hrvatskom kroči
Noseć na grubu dlanu blage zaklane oči.

Ivan Goran Kovačić

Solin - spomenik Stjepanu Radić

ČUDNI LJUDI

Vrijeme ide, sunce leti,
Sine, gine, opet svijetli,
Sve jednako, uvijek isto,
Vedro, sjajno, zlatno, čisto,
Al' se sunce silno čudi:
   Ele, Bože, čudni ljudi.

Dosta sam vam putovalo,
Sito sam se nagledalo,
Al' što vidjeh, mili Bože,
Svakim danom druge kože,
Svakim danom druge ćudi;
   Ele, Bože, čudni ljudi.

Što se jučer cjelivalo,
Danas se je grizlo, klalo
Što se jučer mrsko klelo,
Danas ruke o vrat splelo;
Danas grmi, sutra gudi!
   Ele, Bože, čudni ljudi.

Danas crno, sutra bijelo,
Danas gnjilo, sutra zrelo,
Danas žega, sutra zima,
Danas mlaka, sutra plima,
Danas hvali, sutra kudi,
   Ele, Bože, čudni ljudi!

Vazda kiti griva lava,
Zecu vazda zečja glava,
Čovjek vazda čovjek nije,
Jer se svazdan drukče brije,
Drukče misli, zbori, gudi
   Vrag tom svijetu sunce budi.

August Šenoa

Split - Peristil

NA BRZU RUKU SKUPLJENO DRUŠTVANCE

Na brzu ruku skupljeno društvance
protkalo se rakijom
i baš kada smo htjeli nešto reći
veseljak jedan potego je stari sat
koji je hladno bistro zazveketo
odsviro svoju prvu melodiju
opet smo htjeli nešto reći
a onaj tip je opet povukao lančić
i sat je opet zazveketo
ovaj put drugu melodiju
koja je sličila na polku
koliko ona prijašnja na valcer
u želji da bi nešto rekli saslušali smo
i otvorili smo usta ali on je opet povukao
jedan inače dražestan menuet
kako su uopće svi menueti
a oni od starih ura napose
poslušali smo još dvije melodije
jer ih stara ura ima pet
i baš smo htjeli nešto reći
a sat je opet bio navinut
i opet se je čuo stari valcer
pa polka
pa menuet
i ostale dvije melodije
opet

Ivan Slamnig

Šibenik - Tvrđava Sv Nikole

BARBARA (VEČERNJA ĆAKULA BARBA NIKE)

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.

To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!

More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.

"Barbaro, brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par."
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja

e il naufragar m'è dolce in questo mar.

Ivan Slamnig

Baška Voda

ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

Split