PREDVEČERJE

Na pustom morskom žalu
Sjedjah samotan i zamišljen jako.
Sunce pada niže te niže i baca
Žarko crvene trake na vodu;
A bieli, golemi valovi
Pjene se u plimi,
Buče i šume sve bliže i bliže,
Čudna li glasa: sad šapat, sad pisak,
Sad smieh, sad mrmor, sad šumni uzdah.
A kadšto ko davna pjesma uz kolievku
Meni se pričinja kao da slušam
Davne zamrle bajke,
Stoljetne krasne priče,
Koje sam nekad kao dječarac
Slušo iz usta drugova svojih,
Kada bi ljetne večeri koje
Sjedjeli na stubam' kamenim, kućnim,
Da si skromne pričamo priče,
Zgureni, malena napeta srca
I mudra znalična oka, -
Dok bi odrasle djevojke tamo
Sjedjele uz prozor nam nasuprot
Usred mirisna, gojena cvieća,
Same ko ruže, rumena lica,
Smiešeć se tiho u mjesečevom sjaju.

Franjo Ciraki

Solin