PUTOVAH...

Mi vozimo se. Polagano kola
Uz brijeg nas vuku u ponoćnoj tami.
Daleko sjaju zvijezde – mi smo sami;
A pod nama se sjaji magla dola – 

Ko vestalka si, ko svetica nujna!
I ruke su ti voštane i blijede,
U mrak ti tone čelo, kosa bujna,
I tvoje usne kao da se lede…

I kao da se ledi svjetlost plaha
Sa zamagljene svjetiljke na kolih –
Na tamni plašt mi liježe poput straha,
I pline, kao suze što ih prolih…

Vladimir Vidrić

Zagreb