1.
Nedostaju mi čisti ljudi, one duboke žene,
oni što su život šutke pisali svojim nutarnjim svjetlom
i za sobom ostavljali tragove žeravice,
tako da se mi drugi još grijemo
2.
Već ih dugo nema, pretvorili su se
samo još u lošu fotografiju,
u papir za zamatanje po kojem se ne prebire
3.
A imali su oči, drhtali su
od duha i požude, njihov ljudski stid
zaplamsao bi tek pred onim zadnjim stvarima,
koje bi oni svojim pukim postojanjem
znali prevesti na razumljiv jezik trajanja,
u neku kretnju ili cvijet, gutljaj ili sklopljene oči,
osmijeh u kutu usana, dugo držanje ruke u ruci
uz još pokoju riječ; tako novi davni ljudi
4.
Sada je svijet, o, bezimeno čudesan! Oblici su savršeni.
Mlada je radost nagla i naprasita.
Sve mi se čini lijepim, ispunjenim.
Opet blesav i naivan hrlim ulicom,
stalno vidim što nikada nisam vidio,
sve se trajno preoblikuje, novo i blistavo,
podrugljivo i veselo: u svijetu nema više
odricanja ni oskudice
5.
I razgovori su već spremni: govori se po receptima,
značenja su nedvosmislena, nema se tu što gonetati,
sve slike unaprijed su smišljene: though this be madness,
yet there is method in it; kadšto zastanem,
tako udobno sam ne nužno nesretan,
sad me uz običnu kavu časte tihom glazbom
i informacijama: tko će tu odoljeti
6.
Pa ipak, nedostaju mi...itd.
Nikica Petrak
Split |