Ne znam kako bih drukčije mogao,
ne bih se imao na koga osloniti,
obično sve izgleda kao da prolazi kako valja.
Uvijek, u nedjeljnom pretraživanju grada,
obješeno o sve vrste mog pogleda,
vidim ga kako prodire ulicom,
kako razmiče vjetar, oslobađa se za prostor
pjeva mi na uho, silazi stubištem
- koliko li je samo tvoje lice učinilo
za cjelovitu prostornost trga!
Vidim ga pod svakim stablom, na svakom prozoru,
dodiruje more, brodove uči mirovanju,
penje se na zvonik, usisava vrevu grada,
navija male ptičje mehanizme.
Tvoje lice je svjetiljka.
Jakša Fiamengo
 |
| Split |
