Stari seljak još nešto radi oko kuće.
Dovlači drva, čisti snijeg pred vratima.
Ta zima, a sad se sva skupila oko Božića,
može trajati vječno.
Nad njim, svoj bijeli trag ostavljaju zrakoplovi.
Tu, nedaleko, prolazi nova cesta s autima iz kojih
snažno zvuče zvučnici, neki mladi ljudi i žene
ubijaju se i govore njegovim jezikom
koji on više ne razumije, a i svejedno mu je:
sav je tišina u koju nitko ne navraća.
Negdje oko njega, kažu, prskaju u svom sjaju
vatromet, veliki gradovi.
U sumrak, on još sjedi u toplini.
Iz donjih vratašca peći žari svjetlost,
koja se prosipa čak i po stropu.
On sad još samo moli,
ne više obrednim riječima ni kretnjom,
nego sve iz njeg moli,
disanje, krv i pluća, stara bolest, zrak nepoznatog.
Od prekinutih veza sve je sad nepoznato,
ali on se više ničeg ne boji,
jednak zimi, vatri i zaboravu.
Sve ide uvis, sad se sve zaokružilo.
Nikica Petrak
Dovlači drva, čisti snijeg pred vratima.
Ta zima, a sad se sva skupila oko Božića,
može trajati vječno.
Nad njim, svoj bijeli trag ostavljaju zrakoplovi.
Tu, nedaleko, prolazi nova cesta s autima iz kojih
snažno zvuče zvučnici, neki mladi ljudi i žene
ubijaju se i govore njegovim jezikom
koji on više ne razumije, a i svejedno mu je:
sav je tišina u koju nitko ne navraća.
Negdje oko njega, kažu, prskaju u svom sjaju
vatromet, veliki gradovi.
U sumrak, on još sjedi u toplini.
Iz donjih vratašca peći žari svjetlost,
koja se prosipa čak i po stropu.
On sad još samo moli,
ne više obrednim riječima ni kretnjom,
nego sve iz njeg moli,
disanje, krv i pluća, stara bolest, zrak nepoznatog.
Od prekinutih veza sve je sad nepoznato,
ali on se više ničeg ne boji,
jednak zimi, vatri i zaboravu.
Sve ide uvis, sad se sve zaokružilo.
Nikica Petrak
 |
| Kupres |
