Jedan se drhtavi park sluti duboko u mraku,
u njem je svaki listić osjetljiv kao srce pred iglom.
Park je u noći hladovit kao jezero plave svježine,
ali ne plove po njemu zlatne i sedefne ribe.
Nego na dnima sakriva brižljive misli samoće
i lahor uzdaha od kojih se njiše granje.
Park znade odakle oblaci putuju i zašto vrcaju zvijezde
i čemu u mora daleka padaju meteori.
Ja nisam koji jesam. Ja sam neko drugi.
I ne gledajte u me. Ne sjedim na toj klupi.
Da li ovuda vijuga puteljak prpošnih stopa
i tu da se u čvor vežu ćudljivi lanci sudbine?
Park je duboko u meni kao kvaka u zakutku mozga,
park je iz prsa ova velika i širokogruda duša.
On je upio svjetlost, a sada upija tamu,
i kiti grobove vlažne žutim brdima svelim.
On diše svim žilicama, plače u mezgri, buja u kori,
on voli zemlju i nebo iz kojih život hrani.
Koliko krvi se toči bilom nabreklih žila,
kolike žive srži strepi u golemom dahu!
On šušti u lišću šaptom čeznutljiva daha
i skriva u tami svetište uzvišenoga hrama.
Taj park je drhtav i potresan i otkrit nemirima.
I vlaga rose valja se po njemu kao živa.
Park umije da pjeva. Umije da svira. Ko sluša
u njem jezovito razabire žagore nijemih duša.
Tin Ujević
u njem je svaki listić osjetljiv kao srce pred iglom.
Park je u noći hladovit kao jezero plave svježine,
ali ne plove po njemu zlatne i sedefne ribe.
Nego na dnima sakriva brižljive misli samoće
i lahor uzdaha od kojih se njiše granje.
Park znade odakle oblaci putuju i zašto vrcaju zvijezde
i čemu u mora daleka padaju meteori.
Ja nisam koji jesam. Ja sam neko drugi.
I ne gledajte u me. Ne sjedim na toj klupi.
Da li ovuda vijuga puteljak prpošnih stopa
i tu da se u čvor vežu ćudljivi lanci sudbine?
Park je duboko u meni kao kvaka u zakutku mozga,
park je iz prsa ova velika i širokogruda duša.
On je upio svjetlost, a sada upija tamu,
i kiti grobove vlažne žutim brdima svelim.
On diše svim žilicama, plače u mezgri, buja u kori,
on voli zemlju i nebo iz kojih život hrani.
Koliko krvi se toči bilom nabreklih žila,
kolike žive srži strepi u golemom dahu!
On šušti u lišću šaptom čeznutljiva daha
i skriva u tami svetište uzvišenoga hrama.
Taj park je drhtav i potresan i otkrit nemirima.
I vlaga rose valja se po njemu kao živa.
Park umije da pjeva. Umije da svira. Ko sluša
u njem jezovito razabire žagore nijemih duša.
Tin Ujević
 |
| Zagreb |
