Postojim, dakle jesi u jednom kutu mene,
izgubljena i sama na rubu neke šume
ko ruka pružena u bilo uspomene
koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.
Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame,
u ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
u vatri što se gasi, u srcu vatre same,
u smrti neke ruže koja se ruši u me
I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
kao jedino more, i kao galebovi.
Zvonimir Golob
izgubljena i sama na rubu neke šume
ko ruka pružena u bilo uspomene
koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.
Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame,
u ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
u vatri što se gasi, u srcu vatre same,
u smrti neke ruže koja se ruši u me
I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
kao jedino more, i kao galebovi.
Zvonimir Golob
 |
| Makarska |
