NEMOGUĆA RUŽA

Nemam od čega kuću sagraditi kraj tvoje
kuće, a i da imam, gradit mi ne bi dali
taj krov, tu nemoguću ružu nad kojoj laste
zaoblile bi nebo i u njemu bi svoje
priproste anapeste pjevale, zato mali
i neprimjetni zanat ja vježbam u te tmaste

večernje sate, sjetno umijeće, da ti bliže
budem, jer noć je bliska svemu što na nju liči
i plavu boju krvi potiče kao vješti
političar, ja skupljam kamenje koje stiže
iz ugaslog vulkana što opet sav se bliješti
i radi kao mudar trudbenik dok puk kriči,

temelje jedne male sobe ja stavljam drsko
kraj onog savršenog zdanja, u kojem stojiš
nalik na stol, i skupljam (i to mi nije mrsko)
sve što mi u tom poslu ne pomaže a ima
sličnosti sa mnom, sve to slažem u temelj kuće
koja će kao korov niknuti, kao pruće

isklijat oko tebe; ti toga se ne bojiš
i zato spavam mirno i šapućem u snima:
zvjezdice sitne, ciao! 

Luko Paljetak 

Šibenik