PRATNJA

Pažljivo sam te pratila, da te ne uznemirim,
pažljivo sam ti govorila, birajući riječi;
to je bio moj glas na početku aleje, moj glas
na kraju, uz svako stablo praznog drvoreda.

Dodirnuh ti zatiljak spuštenom granom bagrema,
da znaš, moja je grana, moj bagrem, moj kesten,
moja kratka kosa urasla u zimzelen,
moja obla ruka u ogradi klupe.

Jasno sam šaptala, da razanaješ riječi,
da ne misliš da je trava, jer nije bila trava;
ko sag sam se prostirala među oštrim vlatima,
šuštanjem uglazbljujuć kucanje tvojih peta.

U trokutima tame među svjetiljkama,
prišla sam sasvim do tvog lica grudima,
da ne misliš da je lišće, jer nije bilo lišće,
moje tamne grudi su bile, obrasle mahovinom.

Pomicala sam bedra pred tobom, iza tebe,
(i sasvim uza te kad bi dotaknuo stablo)
da ne misliš da je stablo, jer nije bilo stablo,
bokovi moji razigrani išli su u korak s tobom.

Pažljivo sam te pratila, zaklinjala, zvala,
izlažući se rosi, svjetiljkama, vjetru,
slučajnim prolaznicima u kasnom drvoredu,
s dubokim stidom prateći tvoje sljepilo,

tvoj dugi ignorantski prolazak.

Antun Šoljan

Solin