Bole me rane moje zemlje,
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol.
Rijetko sam je spominjao,
rijetko kazivao njeno ime,
ali to ime je uvijek bilo u mojoj krvi,
uvijek pod mojim uzglavljem.
Treperilo je u mojoj molitvi,
izgaralo u mojim potajnim slutnjama,
budilo se u koracima, u nadama,
svjetlucalo u svitanjima.
I u sve mi je bilo upisano patnjom,
a što patnja upiše,
to nikakve kiše ne mogu isprati.
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol.
Rijetko sam je spominjao,
rijetko kazivao njeno ime,
ali to ime je uvijek bilo u mojoj krvi,
uvijek pod mojim uzglavljem.
Treperilo je u mojoj molitvi,
izgaralo u mojim potajnim slutnjama,
budilo se u koracima, u nadama,
svjetlucalo u svitanjima.
I u sve mi je bilo upisano patnjom,
a što patnja upiše,
to nikakve kiše ne mogu isprati.
Nikola Milićević
 |
| Knin - Tvrđava - Muzej Oluja 95 |
