U svibnju za sunca jutarnjeg
nekoga ili nešto si čekao,
zagubljen kao što se to događa stvarima,
i učinilo ti se da svjetlost,
ta blaga poravnateljica pojedinosti,
gleda s neba, sa čitavog neba,
sve što možeš i ne možeš vidjeti.
Daleki i bez imena idu oblaci,
otkrivaš putove u dimovima, vidiš
kako se daljina (nebo možda) razlaže
u ovo ili ono: u šumu, sjenu, misao,
zaustavljeni glas ili nešto manje
i nevidljivo - i ti s naporom praviš
prvi korak, da poljuljaš taj izuzetan čas
u kojem čistoća treba da pređe u glad,
optika u besmislene mrvice nervoze.
Moraš k tome. I praviš drugi korak,
korak neprijateljstva kome odgovara
hladnoća, prašina i "još". To je buka
sna. I praviš treći, miješa se sjaj
i ništa u oblačnom duhu onoga oko nas -
svakodnevnom. Ti dodiruješ i ne. Ti
vidiš i ne. Ti si sretan. Ti si nesretan
čovjek. Dok hodaš znaš da je lijepo
što imaš torbu, u njoj neku ideju
koja može boraviti u tijelu (kruh:
u njemu se rascvjetava zemlja).
treba ispraviti nepravdu kojom smo
nijemim životinjama prepustili osjećanje tla,
treba vratiti astrologiju u razgovor.
Sadržaj i zaplet je to kada govoriš,
govor vraća mrtvi sjaj zvijezda u
sudbinu starice. Kaži lokomotiva,
zafućkaj i idi. Vrati se, tako se slabe
granice, reče putnik, šuma ulazi u hod,
hod u tamu, tama u ime, ime smiruje.
Iz daljine dopire zvono. Iz kojeg
to doba? Iz daljine dopire spokoj.
Iz koje to budućnosti? Kako su se to
pred tobom zavrtložila vremena:
raste biće drveta, drvo siromaha,
mirno gudalo vuče po jednoj žici
svemira i tu u tom zaseoku vrhunac je
svijeta. Ugasila se uspomena na strast
ali nije nestala, nije zaborav nego
tišina nad sutonom, nije plivač, to
klizi sama voda. Ptice nekog drugog lijeta.
A onda gradovi koje oblikuju dlanovi
s kojih je spala prošlost, ukus nevolje.
Bože, tako sam ti se molio za jedan otok,
a evo sada su tu svi otoci ispred tebe
u svjetlosti koja uništava dan.
Na koncu Korčula u oktobru postaje beskrajna.
Čedna stoji prozračna i bestjelesna.
nekoga ili nešto si čekao,
zagubljen kao što se to događa stvarima,
i učinilo ti se da svjetlost,
ta blaga poravnateljica pojedinosti,
gleda s neba, sa čitavog neba,
sve što možeš i ne možeš vidjeti.
Daleki i bez imena idu oblaci,
otkrivaš putove u dimovima, vidiš
kako se daljina (nebo možda) razlaže
u ovo ili ono: u šumu, sjenu, misao,
zaustavljeni glas ili nešto manje
i nevidljivo - i ti s naporom praviš
prvi korak, da poljuljaš taj izuzetan čas
u kojem čistoća treba da pređe u glad,
optika u besmislene mrvice nervoze.
Moraš k tome. I praviš drugi korak,
korak neprijateljstva kome odgovara
hladnoća, prašina i "još". To je buka
sna. I praviš treći, miješa se sjaj
i ništa u oblačnom duhu onoga oko nas -
svakodnevnom. Ti dodiruješ i ne. Ti
vidiš i ne. Ti si sretan. Ti si nesretan
čovjek. Dok hodaš znaš da je lijepo
što imaš torbu, u njoj neku ideju
koja može boraviti u tijelu (kruh:
u njemu se rascvjetava zemlja).
treba ispraviti nepravdu kojom smo
nijemim životinjama prepustili osjećanje tla,
treba vratiti astrologiju u razgovor.
Sadržaj i zaplet je to kada govoriš,
govor vraća mrtvi sjaj zvijezda u
sudbinu starice. Kaži lokomotiva,
zafućkaj i idi. Vrati se, tako se slabe
granice, reče putnik, šuma ulazi u hod,
hod u tamu, tama u ime, ime smiruje.
Iz daljine dopire zvono. Iz kojeg
to doba? Iz daljine dopire spokoj.
Iz koje to budućnosti? Kako su se to
pred tobom zavrtložila vremena:
raste biće drveta, drvo siromaha,
mirno gudalo vuče po jednoj žici
svemira i tu u tom zaseoku vrhunac je
svijeta. Ugasila se uspomena na strast
ali nije nestala, nije zaborav nego
tišina nad sutonom, nije plivač, to
klizi sama voda. Ptice nekog drugog lijeta.
A onda gradovi koje oblikuju dlanovi
s kojih je spala prošlost, ukus nevolje.
Bože, tako sam ti se molio za jedan otok,
a evo sada su tu svi otoci ispred tebe
u svjetlosti koja uništava dan.
Na koncu Korčula u oktobru postaje beskrajna.
Čedna stoji prozračna i bestjelesna.
Danijel Dragojević
Solin
